Prva misao

    Svi mi bauljamo svijetom u potrazi za malo mira, malo vjere i malo ljubavi. Treba nam, u osnovi, jako malo. Ali, to malo je puno i nedostižno kad tražimo na krivom mjestu i nespremni. Od tuda kreću sve naše dubioze.

   Kako se budim? Kako kad. Nekad usred nekog sna, barem mi se tako čini, nekad sretan što sam se probudio, ali, Bogami, nekad i malo razočaran što se sve prekinulo, a taman sam ga trebao...

   Uglavnom, nisam tip kojem treba sto godina da se razbudi i dođe k sebi. Trenutna orijentacija. Čak i u hipoglikemiji, odnosno, možda i zbog tog okidača budnosti.

   Postalo mi je zanimljivo promatrati svoju prvu jutarnju misao. Ona mi često može odrediti tok dana. Tok u smislu doživljaja. A, to je jedino bitno.

   Imam dobru vijest. Ako dovoljno na vrijeme osvijestim da sam se probudio u zakurac raspoloženju, mogu korigirati prvu misao. Blokirati. Prebrisati. Doslovno reći sebi: "aj ponovno, možeš ti to bolje"!

   Skužio sam da prvom mišlju kao da vučem energiju cijelog Svemira u svoju glavu. Pozitivnu, ili negativnu. Ovisi kako odaberem. Doslovno tako.

   Probudio sam se, sišao na doručak. Švedski stol je poslužen. Biram. Na meni je. Mogu sve. Mogu ništa. Mogu malo, ali odabrano. Mogu kombinirati. Čak i nespojivo. Sve je na meni. Sve je na nama.

   Jutros sam se probudio u Pratu. Mali talijanski gradić nadomak Firenze. Oaza tekstila. Smjesteni smo u malom dvorcu, van centra, ali tu je sve na 5 minuta autom.

   Kad noću dolazite zna biti malo sablasno, ali danju je predivno. Pogled na toskanski mali gradić, stiliziran namjestaj i uredenje, sve baš kao u vodiču BellaItalia....

   Kad putovanjem promijenimo energiju svojih života, sve izgleda drugačije.

   Jutarnja kava miriši intenzivnije, dan pred nama ima bolju projekciju, a i ženin dodir i pogled ujutro ima neki poseban sjaj. Čudo je kako odmah nema niskog tlaka, sporog budenja, u sobi nije hladno, a cvrkut ptica zasjenjuje neko drugo cvrkutanje...

   Obzirom da ovaj blog razvlačim više od mjesec dana, pogledat ću kakva mi je prva misao u ovakvim uvjetima?

   Nemam kamo pobjeći. Prva, druga i treća misao je samo sex. Na starom, ali još uvijek čvrstom krevetu, koji, nadam se, ne škripi, da se ne uzbune duhovi prošlosti, koji kao da vire iza svake zavjese i mile glave iz svake vaze, ćupa ili neke stare posude, za koju sam dragi Bog zna čemu je služila, danas je ukras.

   Valjamo se među prevelikim plahtama, ali ništa nas ne smeta. Kao da plutamo beskrajnom pučinom ili lebdimo u bestežinskom stanju. Ne pomišljamo još ustati, makar čekaju neki dogovori. Čak je i ta samoproglašena jutarnja panika na temu (ne)stizanja ovdje zanemariva...

   Ono što je doma bio ne baš najčišći plan puta, ovdje se kristalizira. Znamo sve. I odgovore na pitanja zašto, kako i u kojem vremenskom periodu te kojim redoslijedom nešto radimo. Koja je osnovna ideja, zašto je promjena okoline nezamjenjiva u procesu kad se bistri slika. Susjedova trava je zelenija, zrak bolji, a energija inspirirajuća. Naravno, sve je to ogranicenog vijeka trajanja. Ko je živio vani, zna o čemu govorim.

   Što je to predosjećaj? I, koliko utječe na misli? Ili, možda misli utječu na njega?

   Naravno, razvukao sam tekst i na dane nakon povratka s putovanja. U studenom se život komplicira. Manjak sunca, kraći dan. Kakve su sad prve misli?

   Moram priznati, nimalo ugodne. Vidim i da ljudi u mojoj okolini imaju problem razbistriti i svoje misli. I ideje. Mene također udara kriza identiteta. Velike su promjene na pomolu.

   Naučio sam da to nije nužno loše. Jer, što još učinimo u studenom, učinili smo. Prosinac nosi neka pjenušava stanja, u kojem je slika nerealno svjetlucava.

   Sad je trenutak za najžešći rad na sebi. Boravak na suncu. Post. Puno tekućine. Skok u more. Tenis. Svaka iole teža hrana nas blokira. Alkohol također, makar se na prvu čini drugačije.

    Završio sam jedno poglavlje svog života. Dugo točno 35 godina. 

   U njemu sam bio klaun. Organizator cirkusa. Tragač za novim klaunovima. A, i jedno mi je dijete postalo klaun. Iz toga ću se najteže iskobeljati. No, pravo je pitanje: želim li to zaista? I, što me još negdje čeka?

   Snažno osjećam da ima još. Ali, pojma nemam ni gdje, ni što..?

   Istovremeno sam uplašen i uzbuđen. Na smjenu. U dnevnom režimu. 

   Kakva mi je prva misao sada? Muči me neizvjesnost. Ali, ako se samo malo udaljim od tog straha, dolazi neka nova soba. U njoj je mir. To je kao kad zaronim, dok vani puše bura. Sve se trese, a metar pod morem savršeni mir. 

   Bura. Mir. Čistoća. Povezanost sa sobom. I, sa svojim mislima. 

   Opet ponavljam. Što je svrha tvog postojanja? Na kojem mjestu i u kojoj ulozi ćeš osjetiti ispunjenost i vlastitu svrhovitost? Umjetnost postavljanja pravih pitanja. Krećeš uvijek sa sobom. 

   Razdvajam se od svega. I svih. Svih tudih misli i situacija. Povratak sebi. Kad uredim sebe i dam sebi neke odgovore, tad mi je s drugima milina. I, obrnuto.

   Drugo je strpljenje. Pa što ako ne vidim sve odmah. Pa što ako se dogode i nepredvidive situacije. Puštam te misli. Idite. Sretan put.

   Ostajem sam sa sobom. Učinit ću prvi idući dan najboljim na svijetu i u svom životu.

  I, nije fora hoće li on biti bogat događajima, novim ljudima, idejama, novcem, ili ne znam čim drugim. Na to mogu samo djelomično utjecati.

   Moj prvi idući dan će biti produkt mog bogatog mozga, spremnog na prijem svega dobrog što trenutno postoji u i oko mene. Ne wanna be...što je danas tu. Ne sutra, danas. Sutra ćemo opet promiješati karte. Fokus na moguće. Fokus na ono što je danas tu. 

   Naš narod voli reći da netko " od šume ne vidi drvo"...

   Preneseno, dok sanjam o tome što sve nemam, ne vidim, promiče mi što sve imam...što sve mogu...što je nadohvat ruke...

   U kojem smjeru gledam, što biram, kakav je moj odnos prema švedskom stolu mogućnosti?

   To u mnogočemu određuje moja prva misao. I, nakon nje - druga...i, svaka iduća...sad i ovdje....

   Bože, hvala ti što se uvijek ukažeš kao misao. Sve ostalo je na nama smrtnicima. Ili, tvojom djecom. Da nam misao bude inspiracija i nit vodilja. 

   Kako izgraditi prvi idući dan. Prve situacije.

   Kako usmjeriti svoje misli da rade za nas. Da budemo zadovoljni i svrhoviti. Ispunjeni. 

   Da ne ovisimo o vanjskom. 

   Da nađemo mir. I, mir svojih misli...

   Krećem od prve....

Balans (Sandri, with love)

   Moze nešto lakše? Vikend na Lošinju mi je napunio baterije i mozak kisikom pa sam spreman uhvatiti se u koštac s najvećim izazovom u nepunih 50 godina života...

   Sad mi je jasnije zašto kao dijete nisam imao neki poseban afinitet, ako uopće jesam, za odlazak u cirkus. Sve silne vratolomije sa svojim tijelom, životinjama, pomoćnim predmetima, sve te poluiluzije, sav košmar pojava na granici sna i jave, života i smrti, tromosti oka i brzine uma su meni bile potpuno nezanimljive. Niti trunke uzbuđenja. Potpuna dosada. Ignoriranje. Čekanje kraja.

   Zapravo, nisam razumio, šta je u svemu tome toliko posebno, da masa ljudi hrli pogledati show?  Nije to samo vještina, nije to samo snaga tijela, snaga divljih zvijeri, snaga vatre, visine, dubine, čega god...fora je u tome kako cirkusanti sve to vješto balansiraju, niti bježe, niti pretjeruju, na rubu stalno, ali preko ruba nikad...

   Moj je život bio nešto drugo. Olimpijada krajnosti i gaženje svih pravila. Provalija je za mene dio litice, a skok u nju neophodan kao kisik. Ako nisam u dilemi govorim li sam sebi istinu, definirajući sebe tako, zanimljivije je postaviti (si) pitanje zašto je to tako?

   Slovenci imaju jednu meni vrlo dragu i slikovitu riječ - skrajnež...ekstremist...

No, oni ju koriste uglavnom u nekom ratnom kontekstu, dok je meni skroz fora upotrijebiti je u opisu vlastitog karaktera i ponašanja.

   Neka čudna potreba za crno - bijelom slikom, jasnoćom, nešto tog tipa, kao, ne želim se utopiti u sivilo, nejasne odnose, nedefinirana ponašanja...

   I, koliko god pokušaš pobjeći od tih sivih faza, one se nameću kao neminovne. Nije svaki dan jednak, nisu svi ljudi isti, a i naša se percepcija stalno mijenja. U takvom bogatstvu mogućnosti, samo crno - bijela opcija - nije opcija...

   Dakle, što preostaje, odnosno, što može dati osjećaj neuskraćenosti, živog života, da imamo sve što poželimo, a da ni u čemu ne zaglibimo previše?

   Putevi ravnoteže u fizici su jasni. Stabilna, labilna i indiferentna. A, u životu?

   Možemo malo i o ravnoteži geometrijskih tijela u prostoru, slova i riječi u rečenici, o optičkom dojmu, nasuprot stvarnom stanju stvari. Dakle, o ravnoteži iz kuta nekih paradigmi. 

   Simetričnu ćemo najbolje i najlakse razumjeti. Asimetričnu možemo dobiti kad na klackalici imamo odraslu osobu s jedne, a dijete s druge strane. Balans će se ostvariti kad dijete, koje je lakše, sjedne dalje centru od teže, odrasle osobe, jer masa puta krak daje silu, a ako nema mase, ima barem duljina kraka...

   Optička se ravnoteža neda matematicki objasniti, ali dva, npr. istostranicna trokuta, istog opsega, ne izgledaju jednako teški. Onaj s vrhom okrenutim prema dolje izgleda teže. A, u stvarnosti nema razlike. Slicno je i s onom dječjom pitalicom: što je teže, kilogram perja, ili kilogram željeza?

   Koliko se samo puta priroda poigra? Da nekome talent, a nekome da upornost. Ili, ambiciju. Pa dobijemo svu silu konačnih rezultata.

    Što bi onda trebala biti referentna točka, kad pričamo o zadovoljstvu životom?

   Opet, kako kome. A, mi svi zajedno ostvarujemo balans. Rijetko tko samo unutar samog sebe.

   Mir je preduvjet balansa. No, kako doći do mira? Ja se najbolje i najmirnije osjecam nakon neke fizičke aktivnosti, kad sam korak do sna. Tad imam osjecaj da mi se okretaji u mozgu potpuno normaliziraju. Nema suludih ideja, sve je jasno i - svejedno...

   Ambicije i očekivanja su najveće ubojice mira i dobrog raspoloženja. 

   Nakon svega, ostaje dobar osjecaj, na više razina, kao konačna potvrda izbalansiranosti.

   Vjerujem da svatko, iole introspektivan, može i zna pronaći svoj osobni put do toga. Također vjerujem da nas lavina života često i odvuče van balansa. 

   Manifestacije su različite i individualne. Osobno, najbolje primjećujem da sam ispao iz ravnoteže kad sam nervozan, nestrpljiv i svadljiv.

   Tada mi ništa nije dovoljno dobro, dovoljno začinjeno, dovoljno smisleno...

   Obzirom da smo mi kemijske kutije, preporučujem uspostavu nirvane na fizičkom nivou, kao primo piato...

   Ubij tijelo, glava pada sama...i, obrnuto...

   Sjajna je Einsteinova misao: " prije nego li si dijagnosticirate depresiju, provjerite da niste okruženi idiotima"...kao secondo...

   Rad oslobađa, koliko god to u povijesti imalo negativnu konotaciju, ali, ja sam prije par dan nekoliko sati - brao dunje, prvi put u životu...fantastična yoga...kao terco...

   Koliko si knjiga pročitao, toliko si života proživio, koliko jezika govoriš, toliko ljudi vrijediš...kao četvrto...

   I, za kraj, dajte nekom ljubav...ne brinite što će taj/to s njom, to je njegov problem...

   Do davanja i ljubavi je, naime....