Biti solo

    Čitam prošli tjedan, ali ne mogu se sjetiti 'ko je rekao, da ljubav traje tri godine. U prvoj je strast, u drugoj nježnost, a u trećoj dosada.

   Nije to prva takva opservacija, svakako niti posljednja, zašto sam se onda ja baš sad na nju zakačio?

   Nakon prošlotjedne ponovljene promjene vremenskih zona, često sam noću, ili pred jutro, budan. Tada čitam koješta, a i misli su mi fino svježe, rekao bih sofisticirano integrirajuće. Naime, razbacane dijelove svojih dnevnih razmišljanja tada uobličim u cjelinu.

   Noćas, sad, oko pola 6 je, sam čitao i jedan članak o Britanki, koja, eto već 8 godina, vodi dvostruki život vlastite intime. Rekao bih, ništa novo, pogotovo ne senzacionalno. 

   Modus operandi nije bitan, kao ni likovi, predložak nije na nivou niti jeftinog, petparačkog romana. 

   Meni je u oko upao epilog, nekakav zaključak i dvije misli, koje se provlači kroz cijeli tekst.

   Prva je, da dotična dama tvrdi, da je energija dobivena usput, puni u smislu da može biti the best possiblle supruga & majka. 

   Druga je, da njih oboje, skulirani, riješene egzistencije, posloženi poslovno, bračno, roditeljski, niti ne pomišljaju otići iz života koji, prema njihovim riječima, davno nema safta. Koji uključuje gotovo sve aspekte isključenosti, osim fizičke. Ona se redovito seksa s mužem, "imamo potrebe", djeca im žive s njima pod istim krovom, skupa su svakodnevno, ali, osim zadovoljavanja unesi - iznesi fizioloških potreba, uglavnom je svatko - na svom mobitelu...pritom još navodi da se ne može sjetiti kad su je zadnji put djeca pogledala u oči, a suprug posvetio neku iskrenu pažnju, ako isključimo svrši&zaspi varijantu.

    Prvo što ću reći je da nisam svetac i da sam prošao, a i nagledao se i naslušao, svega i svačega.

   Ljudi smo čudo. Moralizirati, savjetovati, išćuđavati se, loviti za glavu, nema smisla. Svi smo duboko umočeni, ako samo malo iskrenije porazgovaramo sa sobom.

   Situacija poput opisanih ima vjerovatno više nego li smo ih spremni prepoznati, priznati, registrirati i odvojiti od normalnih. 

   Samo, postoji pitanje: što je normalno? Danas pogotovo. 

   Dakle, ako s pozicije ne suca, pogledam suštinu opisane situacije, mogu samo reći što meni osobno ne štima, bez premise da sam najpametniji, ili da sam u pravu. 

    Prvo, ja ne vjerujem u Crkvu. A, katolik sam. Zašto ne, nije tema koju bi bilo vrijedno i potrebno ovdje obrazložili. No, vjerujem u Vjeru, a vjerujem i u Karmu. 

   Za mene je Karma nevidljiva, ali fizička materija. Pojednostavljeno, što pošalješ, to ti se vrati. Kad i u kojem obliku, možemo debatirati.

   Zadovoljavati samo fizičke i društveno prihvatljive potrebe svoje obitelji i sebe, pritom zanemarujući pitanja stvarnog smisla postojanja iste i pitanja iskrenosti međuljudskih odnosa u njoj, je, po mom vlastitom mišljenju, duboko opasno, prvenstveno za članove te obitelji.

   Problem se javlja na nivou poruka koje djeci šaljemo, svojevrsnog modela razmišljanja i djelovanja, u kojem je dupli kriterij, otuđenost, nepovezanost, manjak intimnosti, a pogotovo bazične iskrenosti, zapravo ono što takvim životom amenujemo svojoj djeci kao normalno. 

   Dok smo prezentno roditelji i partneri, mi moramo u takvom modelu, jedva dočekati pobjeći, da se malo napunimo gorivom, da možemo nastaviti glumiti svoju ulogu, koliko god da je ona nepotrebna, ili lažna. Pritom vjerovatno mislimo da su naši klinci tupi idioti, koji sve to skupa vremenom ne skuže.

   Taj fake, ta laž od života mora da se kupi negdje duboko u nama. Ta laž je čista fizička energija i ona se ne može očistiti mišlju da smo mi zatečene žrtve naše situacije, koju, eto, jadni, pokušavamo malo dnevno olakšati tankanjem na pumpi svog automobila s tuđom karticom...

   Druga stvar koju uočavam je ta spremnost na nedjelovanje. Svjesno i odlučno. Spremni smo, dakle, preuzeti najveći mogući rizik. Ne riskirati. Spremni smo ostati do kraja u takvom odnosu. Pritom ne misleći, opet, na poruku. Što ako se sazna? Samo jedan sitni krivi korak buši taj balon lažnog života u trenu. Šta nakon toga ostaje?

   Često sam odlazio. To nikad nikome nije ugodno. Često niti razumljivo. 

   Odlazio sam iz kluba u klub, iz države u državu, iz stana u stan. Odlazio sam i iz veza i brakova.

   Obzirom na temu, reći ću što me najčešće, ili uvijek, motiviralo na prekid intimne veze.

   Ja duboko vjerujem u ljubav. Ali, imam jednu rigidnu sliku kako ona mora izgledati i što su osnovni sastojci. Kad i ako ih izgubim, odoh ja pa - pa...

   Odnos dvoje ljudi u vezi mora biti fin. Odnos mora biti iskren. Odnos mora biti dvostruko inspirativan na rast. Odnos mora biti svemirski. Titrav. Odnos u vezi mora biti ispunjen seksualnom napetošću.

   Iskreno si priznajmo, kako smo se samo slatko nasmijali zadnjem ulomku. On izaziva i priziva osjećaj one dječje zaigranosti, one mašte s početka života, onih snova, kojih smo se odrekli, koje smo odbacili, zgazili, satrali, " jer život je nešto drugo"...ma nemoj, nešto drugo? A, što to, molit ću? I, tko bira?

   Nije slučajno da ljudi i većina živih bića u prirodi - nisu monogamni.

   Struktura i tajming naših potreba su takvi, kroz život, da ih nama ne može zadovoljiti samo jedna osoba, niti ih mi možemo, u potpunosti, zadovoljiti toj jednoj osobi. 

   Ako slijedimo model potpune realizacije pojedinca, normalno je da mijenjamo mjesto na kojem živimo, posao koji radimo, ali i partnere. To je potpuno normalno i legitimno. Tako ostvarujemo najboljeg mogućeg sebe, a to nam je osnovna zadaća, to nam je namijenila majka priroda. 

   Crkva to negira, jer takvim modelom gubi ovce, a dobiva vukove. Koji se ne daju u tor. 

   Biti solo, ili biti povremeno solo, daje priliku na odmak, na promatranje situacije iz ptičje perspektive. Svakako se bolje vidi. 

   No, mislim da ne smije trajati predugo, jer se izgubi osjećaj za drugoga i ponovna integracija bude silno otežana. Treba sretno vremenski kombinirati samoću i veze, no to nije do kraja pod utjecajem naše volje.

   U mom modelu djeci objasnim da je njihov status i sigurnost neupitna. S bivšima ostanem ok, pogotovo ako smo roditelji. Ali, i zbog nas samih...nekada je to nemoguće...razumijem...

   Kao što sam ovdje iskreno pružio na uvid svoju intimnu osobnu kartu, tako to napravim i u vezi, i s djecom. Svi znaju tko su, što su, neke su stvari vrlo ugodne, neke manje, ali tako je sa svim modelima. Izabrao sam iskrenost.

   Ono najbitnije je da ne sudim druge modele. Znam da postoje, znam da imaju puno dobrih osobina, znam da su malo spori, malo dosadni, ali, ponavljam, imaju i puno dobrih karakteristika.

   No, otkud onda pravo, potreba, pozicija, otkud tako česta, i strasna, i ponavljajuća želja da se - sudi meni?