Vjerujem da smo svi čuli, ili pročitali, svjedočenja ljudi koji su došli na rub, ili malo preko ruba, ovisno o kutu gledanja, koji su doživjeli tzv. kliničku smrt, ali, u konačnici, nisu preselili (barem ne tada) na Ahiret...
Zajednički nazivnik tih svjedočanstva je bio nekakav imaginarni tunel, u koji su tiho klizili, sužavanja spektra svjetlosti, poprimanje bestežinskog osjećaja, vrsta posebnog mira i drugačije perspektive. Ako su oni to dobro vizualizirali nakon povratka i ako sam ih ja dobro čuo?
Prije skoro trideset godina mi je dijagnosticiran dijabetes, tip 1, ovisan o inzulinu. Na stranu sad sav šok na početku, to je uobičajeno, kao i činjenica da su ljudi tovari, na sve se, i na batine, nekako naviknu. Jedan od potpuno prirodnih strahova bude i onaj od hipoglikemije, narodski, od pada šećera...mozak može relativno kratko opstati bez glukoze, odnosno s dozom manjom od recimo 1.2 mmol/l...inače je, da budem malo i edukativan, normalna vrijednost u rasponu 3.9 - 5.9 mmol/l...sve ispod 3.9 je hipoglikemija, naravno, najprije lakša, a zatim, kako razina pada, sve teža, s dramatičnijim simptomima, koji, ako ne uzmemo nešto slatko, mogu završiti i onim" preseljenjem" s početka...
Ispočetka su mi hipoglikemije i bockanje bili najgora noćna mora. Zna buraz. Nažalost, on je sve prošao koju godinu prije, ali i na sreću, moju, jer je bio pribran i vodio me kroz ta, za mene, nova iskustva. Imati starijeg brata, kako dobro! Mogu misliti kako je njemu, ledolomcu, bilo na početku.. i ne samo u tome...
No, kako to kod mene obično biva, iz govna napravim kremšnitu. Napomenut ću samo da, sve što ću dalje reći, ima karakter osobnog iskustva i doživljaja, nikako ga ne preporučujem, niti ga pokušavam afirmirati. Naprotiv. Dugoročno ga je puno bolje prevenirati adekvatnom glikemijom ( regulacijom razine šećera u krvi, kombinacijom lijekova, prehrane i tjelesne aktivnosti).
Ali, kažem, ja osobno " volim" hodati po rubu, a i malo preko ruba. Samo zahvaljujući zaista zvjerskoj genetici, moja dugogodišnja sprdačina s hipoglikemijama, alkoholom i načinom života nije još došla na naplatu, ili nije jako...
Malo sam se duže uvodio u meritum, barem onog što želim reći, jer ono gore je apsolutni zdravstveni meritum, koji nema alternative.
Dakle, zašto sam klizio u hipoglikemije i zašto sam skoro 35 godina pio ko smuk? Zašto su mi trebale te transcendentalne akrobacije? Ima tu svega i svačega, kao, uostalom i kod drugih ljudi, stvari je teško objasniti jednoznačno.
Još jedna digresija, želim biti točan. Trenutno sam u fazi potpune apstinencije od alkohola, koja traje 4 mjeseca. Napominjem i da sebe trpam u skupinu ljudi koji su imali taj problem, makar nikad nisam popio pivo sam, nikad osjetio bilo kakvu ovisnost ili potrebu, cijelo vrijeme bio fizički aktivan, prosječna razina šećera u krvi uglavnom ispod 7.5mmol/l, što se smatra urednim za dijabetičara. Bio sam next door alkić, kao što nas ima svuda i većina je potpuno nesvjesna problema, a moju kvalifikaciju će smatrati prestrogom.
No, ja nisam ovdje da bih tepao. Ni sebi, ni drugima. Ja sam ovdje došao reći istinu. Ili, istinu iz svog kuta.
Ključni problem koji imam je mjera. Naime, nedostatak mjere. U svemu. Ako jedem, ne stajem dok mi nije zlo. Ako volim, odlazim u posebnu dimenziju, a čim nestaje mog privida, doživljaja, čim mi se sve učini previše ovozemaljski, razjebem sve. Ako pijem, ili izlazim, to traje danima. Bez limita, mijenjam ekipu, okolinu, povod, uzrok, razlog - do potpunog uništenja. Kad uhvatim zalet, poderem sve kočnice... Ako nešto primim raditi, nema stajanja, niti odmora, opsesivno sve želim dotjerati do kraja...o svojim seksualnim navikama neću, ali i one su samouništavajuće i dovode u pitanje i smisao, i svrhu...
Taksativno dalje nabrajati nema smisla. Mogao bih u nedogled. I, nije u tome stvar. Fora je pokušati odgovoriti na pitanje zašto sam takav? Zašto je sve normalno, meni dosadno? Što me privlači u zoni sužene svijesti? Što je toliko iskričavo u tamnom tunelu?
Neki dan sam se kupao po velikim valovima, južina je bila. Bili su baš masivni, moćni, razbijali su se o obalu svom snagom, pjeneći, šumeći, vraćajući se natrag blago ispuhani...samo pola metra ispod razine mora i svog tog rusvaja, potpuni mir...često je tako, dok se ludilo bliži vrhuncu, i na njemu samome, potpuni mir im je prvi susjed...
Dali sam u samokreiranom ludilu tražio svoj mir? Jer, kad kreirate ludilo, vi ste u vrsti izoliranog balona. Da niste, ne bi imali snagu, ni motiv raditi tako što. Istinske posljedice osjećaju ljudi pored vas, a vi ste, na neki način, zaštićeni, pola metra ispod razine mora, a na vrhu valova su vaši bližnji. Vi dole to uopće ne osjećate.
Sličan je osjećaj i u hipoglikemiji. Lagano ste tupi, nemate snage ni za što pa tako ni za negativne misli. Gotovo vam je sve svejedno.
Da li sam postao ovisan o tome da mi bude svejedno? Jer, sve drugo bi bilo previše svjesno, previše tu, previše stvarno, a stvarno mi se nije sviđalo. Nikad. Od malih sam nogu loše podnosio istinu o smrti. O prolaznosti. O lošim ljudima i njihovim djelima. O nepravdi. O nesreći. O siromaštvu. O uzaludnosti nekih borbi. O nevjerama. O razvodima. O preljubima. O nesrazmjeru dobrog srca i slabe sudbine. Fokus mi je oduvijek više išao na negativne životne okolnosti. Osjećao sam se nekako nezaštićeno, kao da samo čekam kad će se dogoditi (iduće) sranje.
Taj nekakav mind set nosim odmalena. Nije da nisam radio na svom tijelu. Na svom umu. Čitao. Putovao. Upoznavao se sa svim i svačim. Prihvaćao rizik. Odgovornost. Imao jasan plan i program. Određene uspjehe. Napredovao sam u skoro svim segmentima uobičajenog života. Samo u jednom nisam. Osjećam prazninu. Često. Ništa mi ju ne može popuniti. Pa sam znao bježati u puno obaveza. Kako je to znalo biti kontradiktorno, naime, što sam više stvari uspijevao završiti, pritjerati kraju, dapače, uspjeti, osjećaj praznine je jačao, da bi vrhunac doživio na samom kraju neke akcije, kad svi slave, ili su barem sretni, opušteni, ispunjeni. Ja bih bio potpuno prazan, depresivan, kao da si me dobro istukao, ispraznio, uzeo mi sok života. Tada slijedi faza ubijanja u hrani, alkoholu i glupostima. Kao neki melem, koji otupi osjećaje. I, opet paradoks. Ljudi dan nakon budu mamurni, umorni, otrovani, a ja sam bio super, spreman na još....pa na još...
Slično je i s hipoglikemijom. Prva asocijacija je neugoda. Potencijalna pogibelj. Ali, odmah nakon se sjetim blaženog osjećaja tuposti, gdje niti jedan besmisao nije prejak, gdje je sve u nirvani ekg- a mrtvaca, gdje niti jedno sranje ne smrdi, ili barem ne prejako....
To moje dobro tijelo je bilo i vrsta prokletstva. Da je ranije počelo slati dimne signale popuštanja, možda bih se ranije osvijestio. Ovako, godinama ništa. Činjenica je i da sam se redovito čistio, sport, sauna, sve moguće...kvalitetna i raznovrsna prehrana.
Sad najbitnije. Sukus svega. Odluke donesene u stanju sužene svijesti. Odluke iz tunela. Nevjerojatna lakoća razaranja. Uz osmijeh. Čista patologija. Ništa mi nije bilo sveto. Niti vrijedno borbe. Ili je išlo glatko, ili bih ja rezao. Rugao sam se vrijednim ljudima, koji bi mukom gradili. Posao. Obitelj. Ljubav. Štogod. Ja sam to prepotentno gledao sa strane i mislio si da je vrijeme truda, vrijeme izgubljeno od zajebancije...pa je nestala granica između zdrave zajebancije i samo razarajuće zajebancije, kao da je bila tim veća fora, što je rez bio dublji i veći. Sustavno sam i precizno, patološki hladno, sve razorio. Jedino što ne diram su brat, djeca i majke moje djece te par bliskih ljudi...sve drugo je sprzeno u prah i pepeo, isključivo mojim odlukama, mojim autodestruktivnostima...mojim odlukama iz tunela...odlukama otrovanog uma u otrovanom tijelu...
Danas stojim na spaljenoj zemlji. Probuđen iz nekog dugog, košmarnog sna. Oprezno sam donio nekoliko odluka.
Ostatak života provesti ću pri punoj svijesti. Sve što to može ugroziti je izbačeno dekretom. Doživljaji moraju biti stvarni. Koliko god teški bili za prihvatiti. Slobodu sam precijenio, a samoću definitivno podcijenio. Račun moram platiti. Ne znam hoću li imati gotovine za odjednom, ali platit ću ga na bilo koji način.
Efekte ne očekujem. Ništa ne očekujem. Svako bi očekivanje bilo pritajena hidrogenska bomba. Samo mozak mora biti čist, s dovoljno kisika, dovoljno, a ne previše, šećera i pozitivnih impulsa iz prirode, mirisa, boja, zvukova...
Najveći je izazov i bitka predamnom. Mogu li si zaista sam pomoći? Mogu li snagom svog uma i volje preokrenuti tok misli i život u njegovom ostatku? Mogu li biti prirodno dobro, prirodno sretan, tužan, realan, apstraktan, kreativan?
Kolika su ti stvarno muda, frajeru?
zdravo prijatelju, zovem se Isabella Ethan, liječnica sam i imam 45 godina. Molimo pročitajte moje pravo životno svjedočanstvo, imam pozitivnu namjeru da će ova informacija pomoći nekome tko pročita ovaj članak, u roku od dva dana obnoviti raskinuti brak i povratiti izgubljenu ljubavnu vezu. Nakon godina veze s Ethanom, prekinuo je sa mnom, učinila sam sve što sam mogla da ga vratim da me voli, ali sve što sam učinila bilo je uzalud, toliko sam ga željela zbog ljubavi koju gajim prema njemu , pitao sam ga sa obećao sam svemu što sam imao, ali je odbio. Objasnio sam problem svojoj kolegici na poslu i ona mi je predložila da se radije obratim ljubavnom čarobnjaku koji bi mi mogao pomoći da mu vratim ljubav, ali ja sam tip osobe koja nikada nije mislila da dio ljubavnih čarolija postoji ili djeluje, ja nisam imao izbor, ali da isprobam, poslao sam e-mail kanalu spellcaster i rekao mi je bez problema da će sve biti u redu prije tri dana, da će se moj bivši vratiti prije tri dana, bacio je komadić ljubavne čarolije u zrak i začudo drugi dan je bio oko 3.00 ujutro. Bivši ljubavnik me nazvao na mobitel, bila sam toliko iznenađena što sam se javila na telefonski poziv i sve što je rekao je da mu je toliko žao zbog svega što se dogodilo da je želio da mu se vratim jer me toliko voli. Bio sam tako sretan i tako smo počeli živjeti sretno zajedno. na ovaj način ga možete kontaktirati ako vam zatreba pomoć možete ga kontaktirati na ovu email adresu:dralaba3000@gmail.com ili ga kontaktirati na whatsapp/viber na ovaj broj: +1(425) 477-2744 ... :) . . :) .. :) .. :) .. :). . :)
ReplyDelete