Amigos para siempre? - tema: PRIJATELJSTVO

    Što sam stariji, delikatnijim doživljavam prijateljski odnos. Dajem mu možda više na vrijednosti i puno više pazim. U ranoj mladosti ( kod nas, Petara Pana, život je podijeljen na djetinjstvo, produženo djetinjstvo, ranu mladost, kasnu ranu mladost i ponovno djetinjstvo, koje je ekvivalent tzv. zrelih godina) je sve bilo kroz pjesmu i šalu, svi su bili frendovi i bilo ih je mali milijun... S većinom tih ljudi sam i danas dobar, jer smo se razdvojili na vrijeme i nismo ništa radili skupa...zapravo smo dobri, jer se ne poznajemo van uspomena na" zbogom pameti" period, a meni je tada baš sve i baš svatko bio dobar, misaono sam bio toliko naivan, da je sobarica postala sinonim samo zato što mene nije nitko znao... 

   Ne miješaj (ili, ne kvari) vino s vodom, ili ljubav s brakom je, generalno, lekcija za koju sam saznao  puno kasnije, a naučio ju još nisam i pitanje je hoću li ikada?

   Kad se sjetim, suza krene, kako su već u najranijoj dobi, neki ljudi postavljeni interesno. Jasno je kao bijeli dan, danas gledajući, no, meni je tada bila duga, mračna noć.  Sretna, duga, mračna noć. Dok ne znaš, ne smeta te i zato, btw, ne kužim što netko traži provjeravajući nečiji mobitel. Nešto lijepo, dobro i pozitivno? Nema šansi. Možeš samo naći sranje, ili ne naći ništa, a to je isto sranje, jer, ako si malo pametan, skužiš da te muči neka patologija mišljenja, što je možda gore sranje od onog koje si pretpostavio da ćeš naći...cure, djevojke, žene, supruge... nema ništa u našim mobitelima, od čega ćete postati bolje osobe...ili je prazan od kompromitirajućeg sadržaja, što je, ako ćemo patološki, isto sumnjivo, jer " stoka očito revno sve izbriše", ili ima nešto whup pornjave, koja danas stiže i s adresa s kojih to ne bi očekivali, ili je koja poruka dvosmislenog sadržaja, dali poslana, ili primljena, svejedno, ili je kakav zalutali metak iz Prvog svjetskog rata, koji još putuje orbitom, da ni sam ne zna šta bi i di bi? 

   Imenica prijateljstvo trajno evoluira u mojim mislima. Naravno, ne pravocrtno i ne uvijek u dobrom smjeru, makar je također upitno, što je to dobar smjer? Nekada otploviti s nekim u pizdariju i nije nužno loše, pod uvjetom da iz toga nešto naučiš.

   Uvijek se sebi smijem ( to je super, ne trebaš nikog da te zabavlja) kako sam svim silama u adolescentskim danima branio teoriju "kako ne postoji muško - žensko prijateljstvo".

   Razumljivo je, hormoni divljaju, u mnogočemu iskrive percepciju. Dečkima je tada vjerovatno najteže, jer u prosjeku malo kaskamo u odrastanju za ženskom populacijom te smo kao takvi, poludovršeni, manje interesantni vršnjakinjama, od nekoliko godina starijih mladića. Također usput, ta se vaga izravna, u prosjeku naravno, puno kasnije, jer oni koji ranije sazriju, obično ranije i " prejdu", kako to veličanstveno i antranslejtibl veliju nizastranu žičare...

   Iz današnje perspektive poluisjeđenog majmunčića ( još u svići ima uja, malo...), spomenuta su M - Ž prijateljstva, ako su lišena sexa, dublja, iskrenija, čišća od standardnih . Malo je neozbiljno generalizirati, svaka priča je priča za sebe, no, moj je utisak takav. 

   On je stvoren uzimajući u obzir fokus, kao ključnu točku komunikacije. Moje iskustvo govori da svi relativno dobro slušaju, ali frendice puno bolje čuju. Treba vremena da shvatiš kako količina empatije ne razara, nužno, razinu testosterona, kako te ne slabi, već dapače, stvara od tebe medij koji više i bolje osjeća i takav postaje snažniji i otporniji.

   Danas zato kličem " Živjelo M - Ž prijateljstvo", " Dolje predrasude o (ne)mogućnosti postojanja istog", "Zakopčaj šlic, operi uši"...kava je, nekad, samo kava...a, to " samo" bude vrijednije od puno drugih, precjenjenih događaja...

   Kad razmišljam o događajima u nekakvoj zreloj, 30+, dobi,  puno je dokaza o krivim procjenama, alkoholnim bauljanjima, druženjima i komunikaciji s ljudima koji jednostavno nisu imali kapacitet održati meni prihvatljivu razinu prijateljskog odnosa. Puno je i moje krivice, jer sam propuštao upozoravati, propuštao na vrijeme hvatati distancu i biti proaktivan, onoliko koliko smatram da mogu. Nasuprot, bio sam blagonaklon prema iščašenim ponašanjima  i personalitijima koji ništa dobro nisu mogli obećati, vidljivo je bilo iz niza primjera, u tadašnjosti i prošlosti. Prihvatio sam biti slijep na zdrave oči, prihvatio sam biti drugima dobar, a sebi najgori, a kad bi dolazio do točke podvlačenja crte, shvatio bih da je moja sljepoća bila samorazumljiva i po ničem posebna, dakle, ti neki ljudi su pod normalno uzimali stvari odrađene za njih, bez trunke zahvalnosti, dapače, nisu dobro (blago rečeno) reagirali kada bih stvari postavio na pravo mjesto. I tu predbacujem sebi sporost i tupost noža. 

   Uzrok takvog ponašanja je nedostatak vizije što pravo prijateljstvo znači i kako stvari trebaju funkcionirati. Uzrok je i moj strah od gubitka. Danas se pitam, gubitka čega? Hrpe podkapacitiranih ili moralno problematičnih likova. No, zaronim li samo malo dublje, doći ću do još jedne istine. 

   Fakat da su (i) takvi ljudi bili meni blizu, dio moje svakodnevice, mog života, govori i da ja nisam bio bitno drugačiji. Ili sam bio u stanju sužene svijesti, kad sam ih prigrlio i nerealno obožavao.

   Kao što štediti možemo tako da više zarađujemo, ali i da manje trošimo, tako i vrijeme provedeno u " krivim" prijateljstvima uzima zrak i prostor ljudima s potencijalom. Dakle, ne samo da sam bio na, za sebe, lošim mjestima, već sam i propustio biti s osjetno kvalitetnijima.

   Obzirom da često, u polušali, znam reći da sam Božje dijete, da uvijek i stalno imam vrstu nevidljive zaštitne aure, tako sam i u slučaju prijateljstva uspio sačuvati svoj " mali krug velikih ljudi". 

  Oni su počeli svijetliti punim sjajem onog trenutka kad je horizont očišćen od toksina, parazita i emocionalnih vampira.

   Pritom sam prvo sve te osobine morao ubiti, ili barem staviti pod kontrolu, kod sebe samog...