Sok života - tema: INSPIRACIJA

   Ne znam kako je drugima, ali znam kako ide kod mene. Furam samo jedno gorivo i ako ga nema, nema ni mene. Kad ovako napišem i podvučem, izgleda prosto ko pasulj, ali u životu mi se baš ne čini takvim...

   Većina naših roditelja, a govorim o roditeljima ljudi moje generacije, znači onih rođenih oko Drugog svjetskog rata, ima jednu prirodnu devijaciju mozga, nastalu zbog zaista teških životnih okolnosti. Možda sam malo previše subjektivan, možda ne poznajem dovoljno dobro roditelje mojih prijatelja, ili znanaca pa neka mi bude oprošteno ako izvalim glupost, ili nekog, tko se ne uklapa u stereotip, kojeg ću izreći, čak povrijedim. Dakle, to su, po mom mišljenju, blago emocionalno retardirane generacije ljudi. Prije ćete im oko iskopat, nego na istom pronaći suzu. E, fora je da suza ima, ali ne idu van...pa kad ne idu van, ko zna da ih ima? Čvrsto, grčevito sve drže u sebi. To je moje. Samo moje. Ne dam nikome ono što je moje. Šta druge briga za moje suze. I moje slabosti. Ja ću sve svoje slabosti držati za sebe. Čemu estradizirati svoje  (moje) osjećaje? 

   Pravo svakog čovjeka je upravljati svojim životom. I svojim osjećajima. Neke to opterećuje. Neke osnažuje. Neki su zbunjeni, tipa, šta je sad ovo? Neki ljudi robuju osjećajima, doslovno su dnevno ovisni o tome s kakvim se osjećajem probude.

   Zašto sam spomenuo roditelje? Zato što je generaciji njihove djece u jednom trenutku bila puna kapa tog života pod emotivnom ručnom kočnicom. Zaboravio sam i represivni aparat tog vremena, koji sigurno nije pomogao otvaranju ljudskih duša.  

   Osobno to nazivam obiteljskim srebrom. Prabaka je potiskivala, baka je potiskivala, mater mi je potiskivala...e, ja neću! Dosta mi je te duple priče, jedna na van, a druga stvarna. Emocije nosim na rukavu, a srebrnina je odavno u Kozari putevima, pobacana pa reciklirana u neki novi život, daleko od mene...

   Uvijek sam imao problem s obaveznom likovima. Rečeno jezikom umjetničkog klizanja. Slobodan program mi je puno više ležao. Problem je što obaveznim likovima stječeš uvijet za slobodan program. Nikako obrnuto i nikako jedno bez drugog.

   Paradigme ponašanja u našem društvu su za mene teško breme. Zato što vidim ono na van, a znam što je unutra. Toliko falši odnosa, prijateljstva iz interesa, brakova i veza koji su predstava za javnost, a iza čuči učmalost i loša navika, slabih, a isforsiranih obiteljskih odnosa, u kojima se jedino iskreno čuva novac i imovina.  Osjećaj potpune ispraznosti. Pitanje smisla postojanja. Nesreća. A, život galopira. Pa gledaš da sve imaš i sačuvaš, a nemaš, ustvari, ništa. Prazan skup. Nula. Ekg mrtvaca. A, vrijeme ističe. Pa skupljaš mrvice. Lažnog sjaja. Da očuvaš palaču zabluda. Privatno i poslovno. Fascinantno je kako malo ljudi razumije faktor vremena. Koje brzo prolazi. Svi misle o sutra. Najveća je obmana bolje sutra. Najveće je bogatstvo sreća danas. Pa sutra opet danas. Pa danas. Pa danas. I kad preksutra postane jučer. Sretan jučer.  

   Možda imam previše slobodnog vremena? Možda sam picajzla smisla pa mi treba sto godina da se pokrenem nešto raditi, sve dok ne iskombiniram pro et contra? Što je to što me zaista može pokrenuti?

   Neki automobili imaju velike rezervoare. Neki skroz male. Cijena punog tanka nije proporcionalna volumenu. Veći je tank jeftiniji, ali i često manje kvalitetan. S malim često moraš na pumpu, skup je, ali brzine koje s njim dosegneš, auto velikog tanka može samo sanjati. Makar, često te brza vožnja toliko ponese da usred ničega shvatiš da - nema dalje...pa pješačiš i stopiraš do prve pumpe, koja, nekad, zna biti daleko...

   Stvar je osobne preferencije biramo li sigurnost velike rezerve. Polako. Sigurno. S jasnim planom. Utabanom stazom. Čak i protiv svoje prirode. Ali, tako stati u nedođiji nikada nećemo. Jednostavno, te lokacije nema u našoj navigaciji. Blokirana. Prekrižena. Izbrisana. 

   Malim tankom i velikom brzinom voze istovremeno kraljević i prosjak. Dotiču zvijezde pa se valjaju po blatu. Njima je iz rječnika netragom nestala riječ - sutra...

   Onaj tren kad poželiš da se potroše baterije na satu, onaj tren kad ti je mozak prazan od svih idiotarija svakodnevnice. Kad sam čuješ svoje srce. Kad ti ponestaje zraka. Kad ne registriraš poziv svog djeteta na mobitel. Vozite li ikad takvom brzinom? Spaljene zemlje. Iza nema ničega. Ispred nema ničega. Samo to. Samo tad... 

   Za takvu vožnju treba više od svega voljeti samog sebe. Biti sebi na prvom mjestu. Kako je grozno to i pomisliti, kamo li napisati? Ja sam sebi najvažniji! Hahahhahaha....jebala vas crkva, jebale vas sve propovijedi, ja sam sebi najvažniji. Jebo vas selfhelp, jebale vas live&net meditacije, jebala vas zdrava hrana, jebale vas sve droge i alkohol, jebali vas svi novi auti, jebala vas sva egzotična putovanja. Jebali vas svi mobiteli, tableti, laptopi, jebo vas zvuk, jebo vas miris...jebale vas zablude, od pravih do lažnih...jebali vas svi mogući uzusi i kanoni, jebala vas pristojnost, jebo vas plan i program, jebala vas budućnost vaše djece, jebo vas vaš poslovni ugled. Jebala vas briga šta će ko reći, jebo vas, na kraju krajeva, i onaj ko vam postavi sve te granice i međe u glavu...

   Koji je najbolji osjećaj koji ste ikad probali u životu? Kad ste zadnji put nestali iz stvarnosti? Bili neodgovorni? Bili nedostupni? Kad ste zadnji put bili djeca?

   Bogatstvo različitosti. Zato pišem isključivo u prvom licu. Svako treba svoj. Svakom je nešto drugo. Svaki bedak ima svoje veselje. Svako u nečem drugom vidi. Sok života. 

   Nešto što pokreće. Nešto što ispunjava. Nešto zbog čega si još živ. Nešto što te podsjeća da si još tu. Nešto zbog čega svaki odlazak po kruh i mlijeko ima smisla. Nešto što pumpa našu inspiraciju. Nešto zbog čega osjećamo leptiriće. Nešto zbog čega otkrivamo " novog sebe". Zašto bi " novo normalno" bilo nešto što određuje netko drugi?

   Jednom sam u pola pet ujutro, u autu od starog, poljubio iznenada curu s faksa. Bez najave. Bez uvoda. Bez plana. Moja je ludost iznenadila vlasnika. I djevojku. Koja, blago rečeno, nije preferirala meso. Ustima punim masnog bureka. Punim onako kako se burek jede u ranu zoru. Halapljivo. Bez disanja. Punim ustima smjese bijelog brašna, upitnog mesa i loše zdinstanog luka. Masnih usana. Obostrano masnih. I razmazanih. 

   Život je pravo čudo. Kad mu dopustiš da to bude. Kad ga ne sakatiš znanošću tipa matematike.  Tipa logike. Tipa vjeronauka. 

   Ne znam što je bilo s tim burekom? Ne znam što je bilo niti sa starim autom? Ne znam šta je bilo niti s glavnim glumcima?

   Možda su dobili nekog Oscara, a možda završili u staroj, prašnjavoj zbirci Jadran filma u Dubravi? Možda i nešto između?

   Ali, taj tren dodira dvije masti, taj gastro prekršaj za anale, taj tren kontra svake logike, taj tren sam se osjećao živ...

   U tom trenu  se netko drugi pobrinuo za ugled, čast, posao, imovinu, sliku na van, pare, djeca sama za sebe, jer je tako i njima najbolje, popovi će izmoliti milodar od nekog drugog. Danas, kompa, od nekog drugog, meni su puna usta, nije pristojno...

   Sve najbolje stvari u životu su nelegalne, nezdrave ili nemoralne.

   Ima li naš život soka ili samo brojimo dane i događaje, koje za nas kreira netko drugi?

   Jesmo li živi? Ili, životarimo...?

   

   

Promjena perspektive - tema: PERSPEKTIVE

    Gdjegdje (genijalni Milan S.) zapadnemo u situvacije (moj keramičar M.), koje ne samo da nam nisu jasne, nego niti vidimo uzrok, niti izlaz.

   Moj susjed iz Novog ima gliser s padobranom. Već me dugo zove da probam, a ja sam sve nešto hoću - neću...no, kad zatvorim oči, mogu zamisliti drugačiju vizuru.

   Sve u životu je podložno promjenama. Zdravi smo pa nismo. Zaposleni smo pa nismo. Volimo se pa se ne volimo. Razumijemo se pa se odjednom ne razumijemo. Sve se odvija suludom brzinom. Tempo je postao žestok. Nikad žešći. Prilagođavanje na dnevnoj razini. Prilagođen, ili pregažen. Binarno. Nema treće...

   Ova je godina prolazno vrijeme. Nije niti početak, niti kraj. Samo točka u kojoj možemo izvršiti samoorijentaciju. Slušam kojekakve ocjene, prognoze i teorije. Neke smislene. Neke sulude. 

   Hocemo li uvesti euro? Dali je sve ovo samo za prodaju cjepiva? Šta će biti s turizmom, a što s cijenom nekretnina? Što god je i što god bilo, čini mi se da je moj utjecaj na to nikakav. Doslovno, bit će što bude. Prilagodit ću se. Bar smo mi s ovih prostora verzirani survajveri.

   Nego, jel vam promakao podatak da se vrh Himalaja vidi s udaljenosti 300 km, prvi put nakon 20 godina. Jer, nema toliko letova i analogno, plinova. Pročišćenje za dva mjeseca. Šta bi bilo da lockdown traje duže? Dali je stvarno nužno loše? Ili je sve samo stvar perspektive? Promjene perspektive.

   Velim, nikakav je moj utjecaj na globalna kretanja. I na lokalna. I na mikro lokalna. Ali, velik je moj utjeca j na  vlastiti tok svijesti. Kakva je ova godina za mene? Što sam naučio? Koje mi je sve promjene godina donijela? Kakve nove spoznaje? Iz kakve ih perspektive sagledavam? Šta sam naučio? 

   Promijeni perspektivu i odnose pa ćeš vidjeti. Dobro vidjeti. Što se stvarno događa. A, što si umišljamo.

   Recimo da smo si umislili uspjeh, što god on bio. Ili sreću. Bilo koje vrste. Jesam li ove godine shvatio koliko strana ima svaka priča. I kako brzo prolazi. Kako preko noći sve može prestati i nestati. Kao magla na prvim zrakama sunca. Kako propadaju poslovi. Kako se gase ljubavi. Kako, nažalost, odlaze ljudi. Zdravi pa ih sutra nema. Koliko se još plastično mora nešto dogoditi, poput ovog globalnog zastoja, da se svatko okrene sebi. Samo sebi. Jedino sebi. Kad središ sebe, sve si sredio.

   Posljednjih me mjeseci mučila moja privatna situacija. Živio sam ljubav s Barbie, čiji je život čvrsto vezan uz Ljubljanu. Dijete. Poslovi. Karijera. Život. Živio sam u vjeri da je to prava ljubav. Da joj nitko ništa ne može. Sjajno smo se slagali. Voljeli putovati. Mislili iz jedne glave. Tako smo govorili. Volio sam njenu mirnoću. Kontrapod moje ludosti. Volio sam njenu finoću. Suprotnu mom divljaštvu. Volio sam njen um. Njenu širinu. Načitanost. Volio sam njenu mekoću i nježnost. Volio sam njene oči, velike i tamne. Volio sam njenu nepredvidivu i povremenu luckastost, koja bi izbila kad nitko ne očekuje. Volio sam njenu Lauru, kao da je moja. I, bila je moja. Toliko slični, da je to nekad bilo i smiješno. Veselio sam se njenim uspjesima, polaganim, ali nezaustavljivim. Proslavljao ih kao da su moji. Njeni su bili dobri ljudi. Malo na svoju ruku, ali iskreno dobri. Razvio sam i ok odnos s Laurinim ocem. I on je pravi survajver, okrenuo je nebo i zemlju da preživi. 

   Zašto sve ovo pišem? Možda da je izbacim iz sebe? Možda da i ja shvatim kako sve nestaje za tren.

   Možemo živjeti na Marsu i u oblacima. Biti svemirci. Barbie me voljela nazivati svemircem. Potpuno neprilagođenim. Zamislite kako me ta žena voljela. Kretena prekrstiti u svemirca. Da bolje zvuči. Znala je dobro da jako osciliram. U raspoloženjima, vizijama. Da sam čas genije, čas prosjak. Emocionalno. Tjelesno. Materijalno. Da u trenu promijenim priču. Ali, ja u svakom tom trenu vjerujem u svaku tu priču. Ja ne lažem. Ne kenjam. Ja u sve što trenutno govorim, vjerujem. 

   Brzo mislim, stravično puno percipiram. Vežem nepovezivo. Teško je pratiti i živjeti samnom.  

   Sex nam je bio izvanredan. Kompletan. Njena se škorpija slagala s mojim bikom, a moj lav s njenim strijelcem. Satima smo znali biti izolirani samo u svom svijetu. Možda prvi puta u životu sam se dao do kraja. Ili sam umislio? 

   Razgovarali smo o svemu, nadugo i naširoko. Komično je bilo kad nam slovenski i hrvatski nisu bili dovoljni pa smo riječ nalazili na engleskom.

   Voljeli smo fino papati i od posjeta restoranima i vinarijama napravili paralelni svemir. Na putovanjima, u Americi, Španjolskoj, Maroku, Italiji, Malti...Barbie je znala više od lokalnih turističkih vodiča. Složila bi plan i program, dovoljno je bilo samo se ukrcati. 

   Zavolio sam cvijeće, njoj ga, bez povoda, kupujući. Voljela je duže spavati, jer bi do kasno radila. Ja sam uživao donijeti joj kavu i doručak u krevet. Kad bi bila u cajtnotu, organizirao sam da nam donesu ručak doma na terasu, ili neku takvu ludariju, kojoj smo se smijali, koja nas je ispunjavala. Sitnica. Malenkost. Detail. Da se razumijemo...

   Koliko god netipični bili, a i naša veza, približavao se tren kad je trebalo sve to staviti u neki drugi okvir, obzirom da nam je resurs vremena, koje smo inače mogli provoditi svuda zajedno, isticao. Jedina je opcija bila život u Ljubljani.

   Dugo smo i puno puta razgovarali. Ja sam lutao u traženju rješenja. Želio sam da budemo sretni i ispunjeni. Padale su mi na um i solucije koje služe samo tome da mi Barbie ne bude depresivna. A, totalno su van logike mog života. Usput rečeno, njoj se sve ovo nije dogodilo prvi put. Znala se naglas upitati: " Majstorice, šta ti prvi put nije bilo jasno?" I, dodati: "Bog nam šalje dok ne naučimo".

   Imam malo dijete u Rijeci. Razvod je bio težak. Makar sporazuman. Odnosi se popravljaju, posla još ima dosta. Moram biti tu. Posao je tu. I južnije. Cijeli moj život, kad zatvorim oči i promotrim, je svagdje, osim u Ljubljani. Ja bih tamo uvenuo. Bio rastrgan. Nesretan. Nebi bio dobar ja. Bilo bi na silu. Ja i na silu? Ne ide...

   S druge strane, Barbie ima 37, pravo vrijeme za sve staviti na svoje mjesto. Puno je uložila. Doslovno cijeli život. I, ima pravo na situirani i posložen život u Ljubljani. Tko to može, ili smije, osporiti? 

   Dugo sam se opirao misli da ja nisam pravi čovjek za nju. Kad imam tako neku tešku unutarnju dilemu, postajem nervozan. Depresivan. Kako to ja nisam pravi čovjek za nju? Pa ja sam tu ženu volio. I, na neki svoj način, uvijek ću je voljeti. Ali, duboki ja mi je nepogrešivo govorio da mi je mjesto ovdje, a ne tamo...s druge strane, znao sam da bi nas ta rastrganost koštala kvalitete života i odnosa. Kako znam? Ako netko ima broj ponavljanja, ja imam...

   Zamolio sam ju u nekom trenu da se malo razdvojimo. Ja odlučujem pravu vječnost, ali odlučim u trenu. Često i snu. Takav mi se san dogodio. Sanjao sam jutro na terasi u Novom, sam, sretan, nikome na putu. Ne bih podnio nekome biti teret. Kočnica. Višak ili manjak. Nisam puno objašnjavao. Nisam se želio zaplitati. Čak sam bio tako grozan da sam samo poslao poruku. 

   Kad odlučim da je vrijeme, odlazim zauvijek. Nikad se ne vraćam. Zato dobro promislim i nasekiram se prije odluke.

   Razgovor bi me razvalio, a nebi ništa riješio. Mi smo došli do kraja. Cut. Olakšanje. A, očekivao sam depresiju. Imam dobar osjećaj. Odmah.

   Postao sam pička od čovjeka, jadnik, materijalist, ovisnik o tuđim prihodima, manipulator, lažljivac, govno, smrad...nisam znao napraviti raskid na nivou, izazvao sam prezir i mržnju...

   Promjenom perspektive shvatio sam. Sve što sam morao čuti, pomnožio sam s minus jedan. Čitajući doslovno, otišao bih direkt put ludnice. Svi epiteti su ekvivalent njene ljubavi. Puta minus jedan...

Ekvivalent moje ljubavi će biti dugoročna rješenja u njenom životu. Ne bih mogao živjeti sam sa sobom da znam da sam vidio potencijalnu nesreću, a da nisam reagirao na vrijeme. Duboko vjerujem u njenu sreću. Tamo gdje treba. S nekim tko tamo pripada. Uz način i život u skladu sa željama. 

   Sretan put, Barbie, otpuštam, opraštam, razumijem. Naša ljubav je bila prava. Puno smo naučili. 

                     Tvoje smeće od čovjeka

P.S. promijenite perspektivu, ako imate muda...