Jedan me dobar frend, košarkaški trener i budaletina šireg spektra, kao što sam i sám, nazvao da mi kaže " da sam na najboljem putu postati Žuži Jelinek za siromašne"..kaže, "u sve se petljaš, vidi ovo, znaš ono, ali, s guštom pročitam..."
Također, "izuli" su me iz cipela s dva portala, željom da objave zadnji tekst. Ja tu malo nešto piskaram, a već zovu, nebitno kojeg su profila i šta prate.
Čitam neki dan Mlinkin ( Marko Mlinarić, još da njega upoznam, nakon Dražena i RC-a pa mogu mirno putovati) interwiev u novinama, kaže " da nije imao drskosti i samopouzdanja"
u repki igrati kao u Dinamu". Čuj to, Mlinka, Bog Isus...
Jedan moj dragi frend, poznati bivši igrač, sada trener, radi također javnu reminiscenciju karijere i tvrdi " da mu je možda falilo drskosti, ali da je zato opčinjen lakoćom, elegancijom i gospodskim ponašanjem svog uzora", koji, btw, trenutačno ispada iz paštete, kao dio najgledanijeg sportskog dokumentarca svih vremena. I tom uzoru " fali" bezobrazluka, jer je " zakinut" za priznanje, koje već imaju neki s bitno manje talenta i ne tako velikim karijerama, ali s izraženim drugim vrlinama.
Nabrojati ću sad nasumice prvih pet situacija koje mi padnu napamet, a za koje mislim da ih, manje ili više, svi prolazimo u nekoj fazi života.
Gužva u prometu, ali ona od 20 km;
Izlazak na ispit, ali totalno nespremni;
Čekanje nalaza u bolnici, zbog sumnje na nešto ili zbog lošijeg osjećaja/funkcije;
Prva kava ili spoj u podređenoj ulozi, ono kad druga strana ima veću " specifičnu" težinu;
Prvo javno pojavljivanje u životu, bez obzira kad i zašto.
Mi smo muhe. Blago apgrejdane. Blago. Svakih sto godina nam Mati Priroda, apotekarskom vagom, doda miligram " nečega", više za " lipo vidit", nego što stvarno vrijedi, a da se osjećamo napredniji od predaka.
U stvarnosti živimo u totalnoj nesvijesti. Više od 95% svih naših aktivnosti se odvija neovisno od " naše volje", potpuno podsvjesno.
Pa dobro, jebote, kako to? Meni se čini da sam od ujutro, kad ustanem pa do odlaska na spavanje, potpuno svjestan. I kad nisam, učinim to svojom voljom...
Ali, ne! Sve to što mi doživljavamo i što registriramo, predstavlja samo 5% od svega što se događa, od svega što u nama i oko nas postoji.
Nemam ambiciju biti kvaziznanstvenik, objašnjavati struku, čiji nisam dio, želim samo na konkretnim, svakodnevnim primjerima, komentirati saznanje koliko je prostora za neke korekcije i kako sam ih ja, laik, skužio i pomalo pokušao primjeniti u onome što je svakako najvažnije, a to su klinci.
Zašto je meni vau kad mi frend kaže da me rado čita? Ili, zašto me interes medija snažno iznenađuje?
Zašto i kako je moguće da najbolji igrač Dinama svih vremena, nema muda odigrati za repku, kao za klub, po vlastitom priznanju? Kako i zašto se jedan gradski dečko, prepun talenta, ali bez blagog narcistickog poremećaja ( barem koliko ga ja 30 godina poznajem), toliko bitnog za biti vrhunski sportaš, puno lakše identificira s uzorom, koji je također gradsko dijete, blago melankolično, koji sam priznaje da ga treba tjerati i proganjati da bi dao sve od sebe, nego s nekim drugim velikanima, koji su sebe izgradili na manijakalnoj volji, upornosti, gardu, koji, nerijetko, a govorim i iz osobnih iskustava, prelazi granice dobrog ukusa ponašanja?
Majka mi je bolovala od karcinoma gušterače. Pet godina preživi manje od 1% oboljelih, najčešće odu brzo. U tom ludilu traženja rješenja, otišao sam i kod jednog našeg poznatog alternativca, koji mi je , btw, približio i koncept funkcioniranja ljudskog mozga, kroz prizmu inputa na sferu podsvjesnog. Subliminalni podražaji doslovno mogu promijeniti našu percepciju, posljedično i ponašanje, na neki način možemo reprogramirati obrasce doživljaja i ponašanja, koje imamo zabilježene u sebi, naročito intenzivno prikupljene u prve četiri godine života.
Ti i takvi obrasci u našoj glavi se zovu PREDUVJERENJA.
Temeljem mojih preduvjerenja, naglašeno mi paše pohvala i bilo koji oblik priznanja. Tvrditi da je to samo i isključivo zbog mojih " loših" preduvjerenja, bilo bi presmiono, ima tu crta ličnosti, pohvala je, također, univerzalna vrijednost, svima godi, ali pohvale i priznanja sam dobivao na kapaljku, jer su u očima mojih roditelja one bile, kao i emocije, prenemaganje. Bili su škrti na tome, a meni hipersenzibilnom, je to trebalo da osnaži moje samopouzdanje. Zato, između ostalog, danas uživam u svakom obliku pažnje i priznanja. Možda i više od stvarno emitirane količine istog prema meni. Pohvale su vrsta obloga na ranu osjećaja manje ili nedovoljne vrijednosti, u odnosu na ono što očekuješ ili što znaš da imaš, ali nije istaknuto, valorizirano, primijećeno.
Svatko onaj 'ko imalo kuži nogomet, proglasio bi ludim nekog da ustvrdi kako Mlinka ima loša preduvjerenja. Ali, igrati nogomet tada i tako, a sumnjati u sebe, tu nešto definitivno ne štima. Percepcija samog sebe, vlastita veličina, važnost, mogućnosti, uloge koje smo si sami namijenili, u bitnom ovise o našem unutarnjem stanju, o našim nesvjesnim reakcijama u pojedinim situacijama.
Model ili uzorak reakcije i ponašanje mog frenda, kad vidi agresivne, bahate, neracionalno samouvjerene likove je smijeh, duboki prijezir i odmak. Njegovo preduvjerenja je da, bez obzira koliko si dobar, moraš biti normalan čovjek, moraš poštovati određene norme ponašanja. Česta je pojava kod jako talentiranih ljudi da ne siluju situacije. Tako su i moj frend i njegov uzor možda negdje ostali malo zakinuti, ali su održali svoj integritet. I na ponos roditelja, koji nisu bili seljačine.
Vratimo se malo na onih pet situacija. To će biti mali test za svakog. Potrebno je biti iskren i ne uljepšavati vlastiti odgovor samom sebi, jer on neće biti točan, a kao takav neće pružiti priliku za eventualnu korekciju. Dakle, pokušajte se zamisliti u svakoj od tih pet situacija, one su definitivno van zone komfora, probajte zamisliti svoju reakciju, svoje razmišljanje, svoj stav. Probajte utvrditi koliko su one i inače pravila vašeg reagiranja i od kada to traje?
Jeste li već u najranijoj dobi bili skloni pesimističnim prognozama? Ili ste bili nerazumno entuzijastični? Kako stoje stvari sa strpljenjem? Ima li u vašoj percepciji pada na ispitu išta dobro? Kad dobijete nalaz, jel on češće bolji ili gori od očekivanja? Koliko možete tolerirati nekog tko se gura preko reda? Jeste li dejtali samo sa zicerima, ili ste široko zapišavali?
Dobar dio odgovora na gornja i slična pitanja će reći nešto i o vašim preduvjerenjima, koja nosimo poput popudbine na putovanju zvanom život. Reagiramo, doživljavamo, stvaramo mišljenja, a da uopće nismo svjesni na temelju čega.
Pretpostavimo sad da je sve ovo bio uvod. Mi smo svi stari konji, teško se mijenjamo, ali nije nemoguće. Osobno volim nove spoznaje isprobati na sebi. Tako se najbolje vidi koliko što vrijedi, funkcionira li?
Ključno ili idejno pitanje ovog teksta je, kakav film snimamo svojoj djeci?
Nema savršenstva. Osobno sam napravio tisuću grešaka. Stručnjaci kažu da mi prihvaćamo ono što vidimo, dakle djela, u nekih 90% slučajeva, 5% je ono što nam netko priča, a još 5% sva ostala percepcija. Modeli se intenzivno stvaraju kod male djece, jer ona, kao tabula rasa, sve popiju...kasnije, za promijeniti nešto, treba prvo obrisati staro i neprikladno, da se snimi novo.
Što mi ranije to osvijestimo, veća je šansa da to promijenimo i kod djece, ali promjena uvijek počinje od naše promjene.
Griješio sam u nervoznim reakcijama, deračini, tražio sam nerealno puno, nisam provodio dovoljno vremena s djecom, nisam znao s njima razgovarati. Najveću cijenu plati uvijek najstarije dijete, na njemu vježbate. Kasnije to ide, na kraju i samo od sebe...
Zašto?
Zato što naučimo razlikovati bitno od nebitnog. Zato što ocjena u školi postaje važna kao povod pohvale, a bila je povod kritike. Zato što nedostatak postaje prilika, a bio je katastrofa. Zato što naučimo da je i u najtežim situacijama bitno djetetu reći " volim te" i " uvijek ću biti tu", kao ultimativni prioritet inputa u njegov mozak. Sve će se drugo nekako posložiti.
Mozak, emocije, sve moguće edicije priručnika, sve to izgleda nedokučivo, komplicirano. A, tako je lako i jednostavno. Što god bilo, dijete mora imati osjećaj da ga volimo i prihvaćamo. To liječi sve traume i nedostatke, jer otvara mozak. A, otvoren mozak može primiti informaciju. Ona, tada, mora biti iskrena i direktna. Da ne stvaramo zablude. To je put, to je mehanizam. Loše je kad zamiješamo u djetetovoj glavi emocije sa događajima.
Stvarati loša ili kriva preduvjerenja je i stvar osobne zrelosti. Život funkcionira na bazi razlike potencijala, kao i energija. U mladosti imaš snove, zanos i to, a kasnije neke druge resurse. Koliko uspijemo preliti zanos u starost i mudrost u mladost, toliko imamo šanse biti bolji ljudi. I bolji roditelji.
Tuesday, April 28, 2020
Monday, April 20, 2020
Klinci rastu (samo) u miru - tema: MJERA U RODITELJSTVU
Razvojem tehnologije, komunikacija i svih ovodobnih čuda tehnike, informacije putuju extra brzo i široko su dostupne. To samo po sebi i nije loše, jer puno je stvari koje, da nisu toliko dostupne, nikad, realno, ne bismo tražili mimo Gugla.
Kako mi danas izgledaju putovanja u osamdesetima? Čisti blef, ako usporedimo količinu informacija kojom smo tada raspolagali i sve ono što danas znamo o destinaciji, dok još ležimo doma pred telkom. Ima li soba balkon prema moru, šta sve ide u wellness paket, kako naručiti hranu bez glutena ( btw, kako??😂), izleti isplanirani do detalja, popisi " must see or have", tko želi, može postati turistički vodič online profila.
U cijeloj toj priči nema ništa loše, jer ako se i zajebemo u nečem, nije smak svijeta, šta će biti ukoliko nemamo baš sto programa u sobi, bitno da su pornići kodirani za djecu...
No, lako je s online kuharicom ili globetroterskim avanturama, ali što ako netko odluči razvući struju po kući sam, ili sam sebi servisirati kočnice na autu, po uputstvima s Interneta? Ne čini se najpametnije, šansa za sranje se povećava eksponencijalno, a ne linearno, da budemo u jeziku Vili vremena...
Ok, ali zašto se onda ogromna masa roditelja, temeljem informacija skupljenih rekla - kazala znanstvenom metodom ili čitanjem popularne, romantizirane beletristike na netu, usuđuje miješati u obrazovne i/ili ine sadržaje, koje prolaze njihova djeca, a da sami o njima - pojma nemaju? Ako " miješanjem" podrazumijevamo interes o okvirima i ciljevima u vremenu, tad je to čak i poželjno, no često to preraste u oblik " soljenja pameti" ljudima koji program vode i za to su valjano stručno osposobljeni.
Gdje je tome kraj, kakve su moguće posljedice i kad možemo očekivati da nam neki nezadovoljni roditelj na letu ode u kabinu pilotu " objasnit kak' bi to trebalo izgledati"...?
Mislim da nema (pre)velike razlike ukoliko vam dijete svira gitaru, slika, pleše, ili se bavi sportom. Znate do kada? Do trenutka kad ista aktivnost u dječjoj dobi služi isključivo i samo razvoju djetetovih potencijala, osobnosti i omogućuje mu da se najbolje " izrazi"...
Ali, uvijek taj nesretni ali (a, nije prorok)...problemi nastaju kod pojave kompetitivnosti. To je vrlo širok pojam i obuhvaća odnose djeteta s drugom djecom, s ukućanima, s voditeljem programa, roditelja sa svima istima i roditelja međusobno te, najvažnije, djeteta sa samim sobom, svojim (novo)otkrivenim afinitetima ( koje smo skloni preuveličavati, za oltar Boga Uspjeha), ali često i limitima (na koje smo skloni zažmiriti, jer " mlad je, ima vremena).
Mislim da u duhu svega napisanog, imam, eventualno, pravo nešto reći kako to izgleda u sportu. Vjerujem kako u svim poslovima vrijede univerzalne vrijednosti i pravila, upotpunjene sa specifičnostima pojedine aktivnosti. Razgovarati zašto su kućni odgoj, disciplina, vizija, upornost, radišnost, kreativnost, poštovanje, strpljenje i ostalo svagdje jednako bitni, nema smisla. Također, smatram da nije jednako važno biti tjelesno moćan ili imati izražen sluh u svim aktivnostima, već da svaka ima svoja unutarnja pravila i posebnosti.
Moje reference da nešto kažem na primjeru sporta su 22 igračke godine ( 23 kluba, 9 država, mlađe državne reprezentacije, 7 seniorskih trofeja i " svi" juniorski), desetak godina sam bio uključen u vođenje kluba, godinu i pol sam scout, a i roditelj sam djeteta sportaša, solidnog nivoa. Pored toga, u mom slučaju sport nije zanimanje, nego način života, ludo ga volim od malih nogu i među dobrim prijateljima imam odbojkaše, vaterpoliste, nogometaše, rukometaše, atletičare, trenere u mnogim sportovima, na svim stranama svijeta, ljude koji vode sport, žive sport. Formalno sam i obrazovan na zagrebačkom KIF-u. Sve ovo nabrajam da se legitimiram, a ne preseravam. Da bismo o nečem nešto rekli, treba o nečem nešto znati i u tom nečem nešto proći. Da ne lupetamo bez veze. Iako, niti sve reference nisu garancija da neću lanut' neku glupost, ili da će se svi aklamacijom složiti. Neće. Netko jer ga jebe ego. Drugi jer ne kuže. A, i ja sam samo čovjek, niti sve znam, niti sam najpametniji. Kilometraža samo smanjuje šansu da serem, a povećava (ili bi to trebala) da nešto suvislo kažem, da možda netko od toga ima i neke koristi.
Krenimo redom. Nabrojati ću neke svoje teze pa ih kasnije obrazložiti. Dakle, pod jedan: velika većina djece u sportu su čisti mediokriteti, ako uzmemo u obzir sve bitne parametre iz jednadžbe vrhunskog sportaša. To znači da jedno do dvoje djece na tisuću njih ima realnu šansu biti vrhunski sportaš. Na tisuću njih koji se krenu baviti sportom, da nebi bilo zabune. Za usporedbu, kaže se da na Pravnom fakultetu u Zagrebu vlada velika konkurencija za upis, jer upisuju 600njak brucoša od desetak puta više prijavljenih. E, ne budite lijeni pa stavite u jednadžbe 600 od 6000, naspram 2 od tisuću i vidjet ćete šta je konkurencija i prolaznost. Da dopunim, naveo sam svoje reference, ali ja NISAM bio vrhunski sportaš. Zna se što je i tko je vrhunski sportaš, kakvi su mu dosezi, trofeji, zarada. Samo da smo, za početak, jasni oko kriterija.
Drugo: najveća pošast dječjem sportu su roditelji. U desetak godina rada kao sportski direktor kluba, čuo sam više nebuloza roditelja, nego u cijelom nesportskom dijelu života ukupno. I, to je ok, biološki je normalno i očekivano da su nama naša djeca najbolja. Ali, čast izuzecima, nije tako. I tu kreće...
Treće: sustav sporta je nedorečen, zakon o sportu ne postoji, financiranje sporta se ne potiče, dapače, lokalna politika pokazuje promjenjivu stopu sluha za potrebe sporta i onda stignemo do rijetkih entuzijasta, koji sport pomažu, najčešće jer i dokad su im vlastita djeca unutra...a, tako nema stabilnosti, a bez stabilnosti, niti dugoročno ostvarivih ciljeva, koji se onda mogu nazvati kvalitetom sportskih programa.
Četvrto: trenerski kadar u Hrvatskoj je izvrstan. Naravno, ne svi, ali puno je dobrih ljudi i kvalitetnih trenera, koji mogu prepoznati, brusiti i dovršiti igrača. Nažalost, rade u skromnim uvjetima i prisiljeni su raditi više toga u životu da bi preživjeli sa svojim obiteljima.
Dobro, mogao bih još i dalje, ali nema smisla i nije to, zapravo, tema.
Bit priče je kako tu našu djecu pravilno dimenzionirati u sustavu nerealnog dnevnog i kućnog okruženja, vlastitih limita nasuprot ljubavi prema sportu, u sistemu koji sam po sebi nije dovršen i definiran, te s trenerima koji bi htjeli više i bolje, ali postanu umorni od višegodišnje borbe za čitav niz stvari, koje bi se trebale podrazumijevati u startu, ali kod nas nije tako.
Puno toga se može postići već samom promjenom perspektive sporta. Sport se može zavoljeti i voljeti, njime se baviti, neovisno o njegovim trenutnim nedostacima.
To smatram osnovnom ulogom roditelja, da djeci približe sport kroz radost igranja i druženja, putovanja, kampova, natjecanja i ostalog. To su mjesta na kojima se razvijaju odnosi i vještine, crte ličnosti koje onda furamo kroz život. Ako se u startu posvetimo tome, a ne brizi hoće li ekipa " mog malog" bit prva tu i tu, velike su šanse da dijete zavoli sport i sve oko njega, a bavljenjem istim razvije osobine koje će ga nezaustavljivo nositi do uspjeha, što god radilo u životu.
Vrlo je bitno i da dijete osjeća da je nešto samo izabralo, da mu nije nametnuto. Rečenicu "igrat ćeš nogomet" treba zamijeniti onom " a, da probaš nogomet, super je ekipa tamo, čujem da putuju dosta i da se fino zabavljaju, ali ti odluči". Ili, pustite dijete da dođe samo s idejom.
Sad ću reći nešto što možda više vrijedi za mušku djecu, ali ne nužno uvijek. Dakle, ostavite djetetov sport samo njemu, nemojte ga, ako nije nužno, svaki put voziti i odvoziti, pustite im to vrijeme u tramvaju, u svlačionici, prije i poslije...to nije gubitak vremena, tamo se događa esencija " ulične inteligencije", koja je cjepivo protiv puno modernih bolesti, izazvanih pretjeranom pažnjom roditelja.
Nadalje, nemojte visiti na treningu, to je intiman čin svake ekipe i trenera, tamo vam NIJE MJESTO, u najgorem slučaju pijte kavu u obližnjem kafiću, ako ste već morali doći. Slično je i s utakmicama, dolazite rijetko do nikada.
Ne zovite trenera češće od par puta godišnje, pogotovo ako ste i sami bili sportaši, vjerujte, idete nakurac i trenerima i svom vlastitom djetetu. Budite nevidljivi.
Niti za živu glavu nemojte biti trener svom djetetu, nemojte" dopunjavati" program, nemojte biti "pametniji", jer ćete ispasti gluplji, pustite dijete zatvoriti ciklus pa eventualno mijenjajte sredinu, ako ste nezadovoljni radom, rezultatima, minutažom. Vi ste svom djetetu roditelj, a ne trener. Trener ima sasvim drugu ulogu i poziciju u njegovom životu i nemojte gubiti svoju, prihvaćajući tuđu. Imate mjesta samo za jednu. Roditeljstvo je cjeloživotni poziv, trenerstvo ograničen na ciklus ili dva. Dobro razmislite, ne može oboje.
Inzistirajte na školskom uspjehu i primjerenom ponašanju. Tamo vam je češće mjesto, nego u dvorani, pogotovo ako dijete nije minimalno vrlo dobar đak u osnovnoj i dobar u srednjoj školi. Tamo vam je itekako mjesto.
Ako je netko predodređen uspjeti, a pod tim sad mislim da će otvoriti pretpostavke postati vrhunski sportaš, to opet nema puno veze s vama. Barem ne u smislu trenažnog procesa. U redu je imati " čiste papire" i pobrinuti se da dijete ne postane zarobljenik jedne sredine, ali sve ono na terenu nije vaša briga. I budite što dalje. Kad vas dijete bude trebalo, pronaći će vas.
Ono što mnogima nije jasno i radi se velika greška u očekivanjima i periodizaciji treninga, ali treba objasniti i roditeljima: kronološka i biološka dob djece nije nužno usklađena, proces je strogo individualan, ovisi o genetici, prehrani, vuče za sobom emocionalni razvoj i tu priču treba dobro razumjeti. Dvojica osamnaestogodišnjaka nisu isto biološki stara, netko sazrije ranije ( ranije je i u zenitu, ranije padne), netko kasnije pa traje duže.
Zato preporučujem trenerima i roditeljima da na to obrate posebnu pažnju i da se ne zaletavaju u prognozama.
Što reći na kraju? Čini mi se smislenim i logičnim da djetetu osiguramo uvjete i mir za školovanje i rast, svakome prema afinitetima. Da se uključujemo kad stvarno treba, ali logikom " manje je više". Mladom čovjeku treba sloboda i prostor da se upozna, da se prihvati, da se pomiri sa sobom.
Kakve, molim vas, to veze ima s nama roditeljima?
Kako mi danas izgledaju putovanja u osamdesetima? Čisti blef, ako usporedimo količinu informacija kojom smo tada raspolagali i sve ono što danas znamo o destinaciji, dok još ležimo doma pred telkom. Ima li soba balkon prema moru, šta sve ide u wellness paket, kako naručiti hranu bez glutena ( btw, kako??😂), izleti isplanirani do detalja, popisi " must see or have", tko želi, može postati turistički vodič online profila.
U cijeloj toj priči nema ništa loše, jer ako se i zajebemo u nečem, nije smak svijeta, šta će biti ukoliko nemamo baš sto programa u sobi, bitno da su pornići kodirani za djecu...
No, lako je s online kuharicom ili globetroterskim avanturama, ali što ako netko odluči razvući struju po kući sam, ili sam sebi servisirati kočnice na autu, po uputstvima s Interneta? Ne čini se najpametnije, šansa za sranje se povećava eksponencijalno, a ne linearno, da budemo u jeziku Vili vremena...
Ok, ali zašto se onda ogromna masa roditelja, temeljem informacija skupljenih rekla - kazala znanstvenom metodom ili čitanjem popularne, romantizirane beletristike na netu, usuđuje miješati u obrazovne i/ili ine sadržaje, koje prolaze njihova djeca, a da sami o njima - pojma nemaju? Ako " miješanjem" podrazumijevamo interes o okvirima i ciljevima u vremenu, tad je to čak i poželjno, no često to preraste u oblik " soljenja pameti" ljudima koji program vode i za to su valjano stručno osposobljeni.
Gdje je tome kraj, kakve su moguće posljedice i kad možemo očekivati da nam neki nezadovoljni roditelj na letu ode u kabinu pilotu " objasnit kak' bi to trebalo izgledati"...?
Mislim da nema (pre)velike razlike ukoliko vam dijete svira gitaru, slika, pleše, ili se bavi sportom. Znate do kada? Do trenutka kad ista aktivnost u dječjoj dobi služi isključivo i samo razvoju djetetovih potencijala, osobnosti i omogućuje mu da se najbolje " izrazi"...
Ali, uvijek taj nesretni ali (a, nije prorok)...problemi nastaju kod pojave kompetitivnosti. To je vrlo širok pojam i obuhvaća odnose djeteta s drugom djecom, s ukućanima, s voditeljem programa, roditelja sa svima istima i roditelja međusobno te, najvažnije, djeteta sa samim sobom, svojim (novo)otkrivenim afinitetima ( koje smo skloni preuveličavati, za oltar Boga Uspjeha), ali često i limitima (na koje smo skloni zažmiriti, jer " mlad je, ima vremena).
Mislim da u duhu svega napisanog, imam, eventualno, pravo nešto reći kako to izgleda u sportu. Vjerujem kako u svim poslovima vrijede univerzalne vrijednosti i pravila, upotpunjene sa specifičnostima pojedine aktivnosti. Razgovarati zašto su kućni odgoj, disciplina, vizija, upornost, radišnost, kreativnost, poštovanje, strpljenje i ostalo svagdje jednako bitni, nema smisla. Također, smatram da nije jednako važno biti tjelesno moćan ili imati izražen sluh u svim aktivnostima, već da svaka ima svoja unutarnja pravila i posebnosti.
Moje reference da nešto kažem na primjeru sporta su 22 igračke godine ( 23 kluba, 9 država, mlađe državne reprezentacije, 7 seniorskih trofeja i " svi" juniorski), desetak godina sam bio uključen u vođenje kluba, godinu i pol sam scout, a i roditelj sam djeteta sportaša, solidnog nivoa. Pored toga, u mom slučaju sport nije zanimanje, nego način života, ludo ga volim od malih nogu i među dobrim prijateljima imam odbojkaše, vaterpoliste, nogometaše, rukometaše, atletičare, trenere u mnogim sportovima, na svim stranama svijeta, ljude koji vode sport, žive sport. Formalno sam i obrazovan na zagrebačkom KIF-u. Sve ovo nabrajam da se legitimiram, a ne preseravam. Da bismo o nečem nešto rekli, treba o nečem nešto znati i u tom nečem nešto proći. Da ne lupetamo bez veze. Iako, niti sve reference nisu garancija da neću lanut' neku glupost, ili da će se svi aklamacijom složiti. Neće. Netko jer ga jebe ego. Drugi jer ne kuže. A, i ja sam samo čovjek, niti sve znam, niti sam najpametniji. Kilometraža samo smanjuje šansu da serem, a povećava (ili bi to trebala) da nešto suvislo kažem, da možda netko od toga ima i neke koristi.
Krenimo redom. Nabrojati ću neke svoje teze pa ih kasnije obrazložiti. Dakle, pod jedan: velika većina djece u sportu su čisti mediokriteti, ako uzmemo u obzir sve bitne parametre iz jednadžbe vrhunskog sportaša. To znači da jedno do dvoje djece na tisuću njih ima realnu šansu biti vrhunski sportaš. Na tisuću njih koji se krenu baviti sportom, da nebi bilo zabune. Za usporedbu, kaže se da na Pravnom fakultetu u Zagrebu vlada velika konkurencija za upis, jer upisuju 600njak brucoša od desetak puta više prijavljenih. E, ne budite lijeni pa stavite u jednadžbe 600 od 6000, naspram 2 od tisuću i vidjet ćete šta je konkurencija i prolaznost. Da dopunim, naveo sam svoje reference, ali ja NISAM bio vrhunski sportaš. Zna se što je i tko je vrhunski sportaš, kakvi su mu dosezi, trofeji, zarada. Samo da smo, za početak, jasni oko kriterija.
Drugo: najveća pošast dječjem sportu su roditelji. U desetak godina rada kao sportski direktor kluba, čuo sam više nebuloza roditelja, nego u cijelom nesportskom dijelu života ukupno. I, to je ok, biološki je normalno i očekivano da su nama naša djeca najbolja. Ali, čast izuzecima, nije tako. I tu kreće...
Treće: sustav sporta je nedorečen, zakon o sportu ne postoji, financiranje sporta se ne potiče, dapače, lokalna politika pokazuje promjenjivu stopu sluha za potrebe sporta i onda stignemo do rijetkih entuzijasta, koji sport pomažu, najčešće jer i dokad su im vlastita djeca unutra...a, tako nema stabilnosti, a bez stabilnosti, niti dugoročno ostvarivih ciljeva, koji se onda mogu nazvati kvalitetom sportskih programa.
Četvrto: trenerski kadar u Hrvatskoj je izvrstan. Naravno, ne svi, ali puno je dobrih ljudi i kvalitetnih trenera, koji mogu prepoznati, brusiti i dovršiti igrača. Nažalost, rade u skromnim uvjetima i prisiljeni su raditi više toga u životu da bi preživjeli sa svojim obiteljima.
Dobro, mogao bih još i dalje, ali nema smisla i nije to, zapravo, tema.
Bit priče je kako tu našu djecu pravilno dimenzionirati u sustavu nerealnog dnevnog i kućnog okruženja, vlastitih limita nasuprot ljubavi prema sportu, u sistemu koji sam po sebi nije dovršen i definiran, te s trenerima koji bi htjeli više i bolje, ali postanu umorni od višegodišnje borbe za čitav niz stvari, koje bi se trebale podrazumijevati u startu, ali kod nas nije tako.
Puno toga se može postići već samom promjenom perspektive sporta. Sport se može zavoljeti i voljeti, njime se baviti, neovisno o njegovim trenutnim nedostacima.
To smatram osnovnom ulogom roditelja, da djeci približe sport kroz radost igranja i druženja, putovanja, kampova, natjecanja i ostalog. To su mjesta na kojima se razvijaju odnosi i vještine, crte ličnosti koje onda furamo kroz život. Ako se u startu posvetimo tome, a ne brizi hoće li ekipa " mog malog" bit prva tu i tu, velike su šanse da dijete zavoli sport i sve oko njega, a bavljenjem istim razvije osobine koje će ga nezaustavljivo nositi do uspjeha, što god radilo u životu.
Vrlo je bitno i da dijete osjeća da je nešto samo izabralo, da mu nije nametnuto. Rečenicu "igrat ćeš nogomet" treba zamijeniti onom " a, da probaš nogomet, super je ekipa tamo, čujem da putuju dosta i da se fino zabavljaju, ali ti odluči". Ili, pustite dijete da dođe samo s idejom.
Sad ću reći nešto što možda više vrijedi za mušku djecu, ali ne nužno uvijek. Dakle, ostavite djetetov sport samo njemu, nemojte ga, ako nije nužno, svaki put voziti i odvoziti, pustite im to vrijeme u tramvaju, u svlačionici, prije i poslije...to nije gubitak vremena, tamo se događa esencija " ulične inteligencije", koja je cjepivo protiv puno modernih bolesti, izazvanih pretjeranom pažnjom roditelja.
Nadalje, nemojte visiti na treningu, to je intiman čin svake ekipe i trenera, tamo vam NIJE MJESTO, u najgorem slučaju pijte kavu u obližnjem kafiću, ako ste već morali doći. Slično je i s utakmicama, dolazite rijetko do nikada.
Ne zovite trenera češće od par puta godišnje, pogotovo ako ste i sami bili sportaši, vjerujte, idete nakurac i trenerima i svom vlastitom djetetu. Budite nevidljivi.
Niti za živu glavu nemojte biti trener svom djetetu, nemojte" dopunjavati" program, nemojte biti "pametniji", jer ćete ispasti gluplji, pustite dijete zatvoriti ciklus pa eventualno mijenjajte sredinu, ako ste nezadovoljni radom, rezultatima, minutažom. Vi ste svom djetetu roditelj, a ne trener. Trener ima sasvim drugu ulogu i poziciju u njegovom životu i nemojte gubiti svoju, prihvaćajući tuđu. Imate mjesta samo za jednu. Roditeljstvo je cjeloživotni poziv, trenerstvo ograničen na ciklus ili dva. Dobro razmislite, ne može oboje.
Inzistirajte na školskom uspjehu i primjerenom ponašanju. Tamo vam je češće mjesto, nego u dvorani, pogotovo ako dijete nije minimalno vrlo dobar đak u osnovnoj i dobar u srednjoj školi. Tamo vam je itekako mjesto.
Ako je netko predodređen uspjeti, a pod tim sad mislim da će otvoriti pretpostavke postati vrhunski sportaš, to opet nema puno veze s vama. Barem ne u smislu trenažnog procesa. U redu je imati " čiste papire" i pobrinuti se da dijete ne postane zarobljenik jedne sredine, ali sve ono na terenu nije vaša briga. I budite što dalje. Kad vas dijete bude trebalo, pronaći će vas.
Ono što mnogima nije jasno i radi se velika greška u očekivanjima i periodizaciji treninga, ali treba objasniti i roditeljima: kronološka i biološka dob djece nije nužno usklađena, proces je strogo individualan, ovisi o genetici, prehrani, vuče za sobom emocionalni razvoj i tu priču treba dobro razumjeti. Dvojica osamnaestogodišnjaka nisu isto biološki stara, netko sazrije ranije ( ranije je i u zenitu, ranije padne), netko kasnije pa traje duže.
Zato preporučujem trenerima i roditeljima da na to obrate posebnu pažnju i da se ne zaletavaju u prognozama.
Što reći na kraju? Čini mi se smislenim i logičnim da djetetu osiguramo uvjete i mir za školovanje i rast, svakome prema afinitetima. Da se uključujemo kad stvarno treba, ali logikom " manje je više". Mladom čovjeku treba sloboda i prostor da se upozna, da se prihvati, da se pomiri sa sobom.
Kakve, molim vas, to veze ima s nama roditeljima?
Saturday, April 11, 2020
Očekivanja i nerealno nezadovoljstvo - tema: OČEKIVANJA
Dođe tako svatko od nas u neke godine, a neki ( ja) to rade i prije, odnosno stalno, kad se nešto svode računi, pokušava se zaokružiti poneki ciklus, pokušavaš otkriti neki smisao svojih akcija, dati smisao životu, možda opravdati samog sebe za neka učinjena sranja, a pogotovo je teško ako je tih sranja puno...
Ponekad poželim imati dvojnika pa da se mogu vidjeti sa strane, da se razočaram do kraja, ili da, možda, uočim i pokoju dobru stvar kod sebe. Nisam do kraja siguran odakle ta potreba da budem smislen i učinkovit, zašto jednostavno ne mogu voljeti samog sebe baš onakvog kakav jesam i dali sam se već trebao prihvatiti, ili sam stvarno toliko grozan, da uz sav narcizam i trud, to nikako ne uspjevam? Volio bih imati nekoga dovoljno ludo iskrenog, da s njim mogu podijeliti tok svijesti od djetinjstva do nekih srednjih godina, u kojima sam sada, volio bih dobiti širu sliku međuodnosa očekivanja, koja su od nas prvo imali roditelji i neka uža okolina, a kasnije i sami od sebe, s realnim dostignućima i, posebno, stupnjem unutarnjeg osjećaja ispunjenosti i zadovoljstva, nekog mira, sreće, čega li?
Često zaboravim biti zahvalan. Jebiga. Moj primarni fokus je govno, odnosno razmišljanje što ( još; sve) ne valja.
Ono što je dobro je, nekako, samorazumljivo i, oprosti mi Bože, dosadno...Zato se intenzivno trudim, podsvjesno, sve razjebat. Nosim taj gen od malena, s posebnim guštom i strpljenjem sam znao napraviti ogromne kule od niza karata, do mjere divljenja i odraslih, ali osjećaj unutarnje sreće kad bi ih rušio je bio toliko intenzivan i opčinio bi me, da sam ostajao zbunjen samim sobom i pomalo posramljen, jer, eto, uživam u rušenju, više nego u stvaranju.
Vrlo rijetko su me roditelji hvalili. Iskazivanje ljubavi riječima i pohvale su bile tretirane kao prenemaganje, kao nešto suvišno, kao nešto što i tako, kao, znaš sam o sebi.
Prilično se intenzivno sjećam mlake reakcije staraca kad sam prvi put prošao s pet u trećem razredu. U prva dva nisam, naime, imao sam trojke iz likovnog, glazbenog i tjelesnog (eto, treneri moji, zašto neke stvari nisu funkcionirale).
Velim samom sebi, ok, nije bilo 5.0, već " samo" 4.5 pa im se možda činilo nategnuto, ili su možda mislili da sam nažicao (imam fuj osobinu da kad nešto hoću...znate već dalje), uglavnom, reakcija nije bila puna oduševljenja. Krenem ja u četvrti razred i nabijem si presing da moram imat 5.0...kakvi pogrešni motivi, u tri pičke materine, dakle, nije bilo bitno, meni, koliko ću naučiti i šta, nego broj...
I, kako to već bude, kad juriš po krivoj cesti, završim ga s 4.8...e, sad me mama stvarno bila pohvalila, ali ja sam se osjećao posrano...nisam ispunio svoj cilj...
Pa je došao peti razred, iskristalizirala se već u razredu grupa odlikaša, kojoj sam pripadao. No, i dalje me nije zanimalo znanje, kao primarni fokus, nego rezultat. Budi najbolji u razredu, odgovaraj na hrvatskom svo gradivo prije Sandre ( djevojčica koja je slovila kao najbolja učenica), razvali matematiku, a ako se moja školska zadaća nije čitala pred svima - koji sam ju kurac uopće pisao?? Moj lav u podznaku je divljao puno prije tridesete, kad, kažu, podznak preuzima vlast nad znakom ( dvoje starije djece su u podznaku lavovi, najmlađa u znaku, tako da...samo veselo).
Što još nisam naučio? Nikako ne znam živjeti i ne mirim se s neuspjehom. Što je uspjeh stvarno, koji je dublji smisao, poanta, ja to sve znam, ali njegovo veličanstvo rezultat je za mene svetinja prilikom samovalorizacije.
I, onda ti se dogodi život. Nije sve kako si zamislio, život nije 5.0 ( nije bio, vidi kurca, niti u četvrtom osnovne, samo to slijepi glavonja nije vidio).
Uđeš u pubertet, naglo narasteš, na licu Institut Hrvoje Požar, ali ide lavić, zaletava se na starije cure, razbija se ko prazna kanta na stepenicama, đe si, reko, pošo, jarane, s cvijetom u kosi? Ostavilo je traga, dugo sam se sabir'o...al' odustao - nisam...ajde, bar nešto, makar odustajanje danas smatram vrlinom, jer što ne ide lakoćom, možda s velikim M, Možda kažem, je bolje da se i ne desi?
Izbor srednje škole je također bio biser u kruni. Htio sam studirati medicinu pa ajde ti Šamana u medicinsku školu. A, to je jedina škola koju ne smiješ upisati ako želiš na studij medicine, jer te tamo spremaju za brata, a ne za liječnika, čast iznimkama. Skrivao sam se po ostavama bolničkih odjela u prekratkim hlačama i bijelim starkama, jedinom što je od " uniforme" bilo prispodobivo mojoj visini. Kako i ćorava kokoš nađe zrno, dogodile su mi se tridesetidvije šulkolegice, redom divna stvorenja ( dobro, neke su bile divnije), bez čije pomoći, utjecaja na mene kretena tada (ok, i sada) i pokojeg verbalnog šamara, sigurno nebi završio srednju školu, pogotovo ne "lišo", poput mene tada, u predvorje rata...stvarno, kad pogledam, sve najbolje u životu mi se dogodilo kad sam ja bio izuzet od biranja i odlučivanja...
Sredinom srednje škole (kako drugačije, upitao bi se Minimax u nedeljno popodne, jer ako Milena Dravić puši Dravu, što puše Ceca Kitić i Ana Karić? Bog da mu dušu prosti, ludu, genijalnu, hrabru) prste je, dakako slučajno (ako slučajno postoji, Barbie), upleo sport.
Normalno, odluku nisam donio ja, nego moj dobri Ilija (Matijević), koji me nije pustio da izađem iz dvorane prvi dan, bez da sam potpisao pristupnicu kultnom klubu Maksimir. On je toliko lud, toliko svoj, toliko pametan, toliko drugačiji, toliko izvana drzak, a u duši pekmez, da je postao najvažnija figura mog odrastanja, nakon djeda. Samo mi, koji smo s njim živjeli, jer igrati tada u Maksimiru je značilo biti u Alan Fordu live, znamo o čemu pričam, to se neda opisati, to je nadrealno životno iskustvo. Miš, Gogo, Skala, Cifreki, Nikica, Pajzla, Brko, Ban, Đuro, Kruno, Stoja, Jenko, Patekarius & comp. su jedini koji o tome mogu i smiju pričati. Šta je bilo u Vegasu, ostaje u Vegasu...
Njegove riječi i pogled iznad brkova: " Visok si, žut si, ljevak si, brzo misliš i drugima čitaš misli i, normalno, nisi normalan, ima vremena da ti kažem da si kreten...kao takav si izuzetan, i molim te, do kraja života se ponašaj i igraj s tim u skladu".
Čini mi se da sam ga malčice predoslovno (skupina neobukvalist, shvaćam sve kako je rečeno plus pdv, po tome u kojem mi smjeru paše) shvatio.
Sportska karijera je bila, onako, od kurca...niti sam igrao NBA, niti sam zaradio deset milijuna, podjebao sam potpuno sve svoje potencijale. To je, zapravo, prava istina, sranja o dijabetesu i tome kako je bilo teško su priče za Moju tajnu ili slične tiskovine...pravi je fakat da sam smrdljiva ljenčina, često nezainteresirana za bilo što liči na trening...naime, obožavam igrati i natjecati se, ali svi sastanci, individualni rad, a pogotovo fitnesi, su mi smrdili ko kuga...proračunavao sam procesorom Steva Jobsa dali mi se isplati trčati kontru, ako ju ja, vjerovatno, neću stići završiti...pa bih stao...pa me jednom Big Head Coach pitao zašto ne trčim, a kad sam lakonski iznio razlog, globio me s 500 eura, uz " pička ti materina neodgojena, bezobrazna...".
Postigrački dosezi u sportu su, također, za brzi zaborav, ne znam što mi je to trebalo, možda da se probudim i spoznam da su ljudi govna. A, naravno, kad se već natječemo i kad sam zainteresiran, teško će me netko pobjediti na duže staze....ja sam bio najveće govno...no, tu si dajem komadić oprosta, naime, ubio sam se za san i ideju, okrenuo svijet naopačke, a glave su me došli mediokriteti, naravno. A, kad nije po mom, postajem vrlo opasan po sebe i sve oko sebe...my way or no way...
Sve dosad izrečeno je goli kurac, ako usporedimo kolika sam industrija sranja u privatnom životu. Nestrpljiv, izložen utjecaju presnažnih nagona, potpuno nekontrolirano sam vrludao svijetom i, uglavnom, za sobom ostavljao pustoš...i danas mi dođe muka kad pomislim na neke situacije i moje ponašanje u njima...bio sam pička, bio sam i hrabar, Bog me voli i uvijek nekako, na kraju, sačuva, sačuvao je i one kojima sam ja u životu samo ružna - prošlost...
Ok, mislim da sam bio dovoljno jasan. I da se zna na čemu je fokus.
Jer, kad napišem na papir, to je savjet jedne frendice G., koja je do mene dopirala jer joj nisam tražio točku prvog slova imena, mogu se pročitati i ne tako loše stvari, poput troje predivne, zdrave djece, nekoliko fatalnih ljubavi za izrezat žile, predivnog brata, život ( ne putovanje, život je nešto drugo) u desetak različitih zemalja, na otprilike 30ak različitih adresa, 22 godine aktivne karijere, solidno obrazovanje i poznavanje jezika ( ogroman upside), solidan income (Marko, tvoj problem nije koliko zarađuješ, već kako raspolažeš novcem, rekao bi vizionar Franjo, moj otac, reinkarniran u ženskoj verziji kroz lik Barbie), neka prekrasna prijateljstva za cijeli život i neka, možda intenzivnija, ali kraća, jebiga, rekao je lijepo prof. Milanović: " nema istovremeno intenziteta i ekstenziteta", preko 2500 kontakata u mobitelu, neskromno ću reći da mogu dosta duboko doprijeti, stabilno - nestabilan karakter istovremeno i duboko, negdje jako duboko, dječje oči Petra Pana od stočetrdeset kila...
Protestiram jer svijet nije mjesto iz mojih snova. Došao sam spreman dati kap krvi više, pustiti suzu više, oprostiti sranje više, popiti čašu ( ili dvije) više, pohvaliti više, zlopamtiti manje, potrošiti više, lutati više, dati i dobiti ljubav...često sam bio sam, na kraju sam, ili sam onda kad sam trebao nekog...zahtjevan? Da, prezahtjevan...
Sjedim na terasi, vani je 25 i more nema brazdi, iz kuhinje mirišu jaja ( jeste probali griz i jaja, fantastično je), želim si mir za Uskrs. Želim si stanje u kojem stvarno razumijem igru. Želim si oprostiti. Shvatio sam da su sve bila prevelika očekivanja i nerealno nezadovoljstvo.
Život je lijep...
Ponekad poželim imati dvojnika pa da se mogu vidjeti sa strane, da se razočaram do kraja, ili da, možda, uočim i pokoju dobru stvar kod sebe. Nisam do kraja siguran odakle ta potreba da budem smislen i učinkovit, zašto jednostavno ne mogu voljeti samog sebe baš onakvog kakav jesam i dali sam se već trebao prihvatiti, ili sam stvarno toliko grozan, da uz sav narcizam i trud, to nikako ne uspjevam? Volio bih imati nekoga dovoljno ludo iskrenog, da s njim mogu podijeliti tok svijesti od djetinjstva do nekih srednjih godina, u kojima sam sada, volio bih dobiti širu sliku međuodnosa očekivanja, koja su od nas prvo imali roditelji i neka uža okolina, a kasnije i sami od sebe, s realnim dostignućima i, posebno, stupnjem unutarnjeg osjećaja ispunjenosti i zadovoljstva, nekog mira, sreće, čega li?
Često zaboravim biti zahvalan. Jebiga. Moj primarni fokus je govno, odnosno razmišljanje što ( još; sve) ne valja.
Ono što je dobro je, nekako, samorazumljivo i, oprosti mi Bože, dosadno...Zato se intenzivno trudim, podsvjesno, sve razjebat. Nosim taj gen od malena, s posebnim guštom i strpljenjem sam znao napraviti ogromne kule od niza karata, do mjere divljenja i odraslih, ali osjećaj unutarnje sreće kad bi ih rušio je bio toliko intenzivan i opčinio bi me, da sam ostajao zbunjen samim sobom i pomalo posramljen, jer, eto, uživam u rušenju, više nego u stvaranju.
Vrlo rijetko su me roditelji hvalili. Iskazivanje ljubavi riječima i pohvale su bile tretirane kao prenemaganje, kao nešto suvišno, kao nešto što i tako, kao, znaš sam o sebi.
Prilično se intenzivno sjećam mlake reakcije staraca kad sam prvi put prošao s pet u trećem razredu. U prva dva nisam, naime, imao sam trojke iz likovnog, glazbenog i tjelesnog (eto, treneri moji, zašto neke stvari nisu funkcionirale).
Velim samom sebi, ok, nije bilo 5.0, već " samo" 4.5 pa im se možda činilo nategnuto, ili su možda mislili da sam nažicao (imam fuj osobinu da kad nešto hoću...znate već dalje), uglavnom, reakcija nije bila puna oduševljenja. Krenem ja u četvrti razred i nabijem si presing da moram imat 5.0...kakvi pogrešni motivi, u tri pičke materine, dakle, nije bilo bitno, meni, koliko ću naučiti i šta, nego broj...
I, kako to već bude, kad juriš po krivoj cesti, završim ga s 4.8...e, sad me mama stvarno bila pohvalila, ali ja sam se osjećao posrano...nisam ispunio svoj cilj...
Pa je došao peti razred, iskristalizirala se već u razredu grupa odlikaša, kojoj sam pripadao. No, i dalje me nije zanimalo znanje, kao primarni fokus, nego rezultat. Budi najbolji u razredu, odgovaraj na hrvatskom svo gradivo prije Sandre ( djevojčica koja je slovila kao najbolja učenica), razvali matematiku, a ako se moja školska zadaća nije čitala pred svima - koji sam ju kurac uopće pisao?? Moj lav u podznaku je divljao puno prije tridesete, kad, kažu, podznak preuzima vlast nad znakom ( dvoje starije djece su u podznaku lavovi, najmlađa u znaku, tako da...samo veselo).
Što još nisam naučio? Nikako ne znam živjeti i ne mirim se s neuspjehom. Što je uspjeh stvarno, koji je dublji smisao, poanta, ja to sve znam, ali njegovo veličanstvo rezultat je za mene svetinja prilikom samovalorizacije.
I, onda ti se dogodi život. Nije sve kako si zamislio, život nije 5.0 ( nije bio, vidi kurca, niti u četvrtom osnovne, samo to slijepi glavonja nije vidio).
Uđeš u pubertet, naglo narasteš, na licu Institut Hrvoje Požar, ali ide lavić, zaletava se na starije cure, razbija se ko prazna kanta na stepenicama, đe si, reko, pošo, jarane, s cvijetom u kosi? Ostavilo je traga, dugo sam se sabir'o...al' odustao - nisam...ajde, bar nešto, makar odustajanje danas smatram vrlinom, jer što ne ide lakoćom, možda s velikim M, Možda kažem, je bolje da se i ne desi?
Izbor srednje škole je također bio biser u kruni. Htio sam studirati medicinu pa ajde ti Šamana u medicinsku školu. A, to je jedina škola koju ne smiješ upisati ako želiš na studij medicine, jer te tamo spremaju za brata, a ne za liječnika, čast iznimkama. Skrivao sam se po ostavama bolničkih odjela u prekratkim hlačama i bijelim starkama, jedinom što je od " uniforme" bilo prispodobivo mojoj visini. Kako i ćorava kokoš nađe zrno, dogodile su mi se tridesetidvije šulkolegice, redom divna stvorenja ( dobro, neke su bile divnije), bez čije pomoći, utjecaja na mene kretena tada (ok, i sada) i pokojeg verbalnog šamara, sigurno nebi završio srednju školu, pogotovo ne "lišo", poput mene tada, u predvorje rata...stvarno, kad pogledam, sve najbolje u životu mi se dogodilo kad sam ja bio izuzet od biranja i odlučivanja...
Sredinom srednje škole (kako drugačije, upitao bi se Minimax u nedeljno popodne, jer ako Milena Dravić puši Dravu, što puše Ceca Kitić i Ana Karić? Bog da mu dušu prosti, ludu, genijalnu, hrabru) prste je, dakako slučajno (ako slučajno postoji, Barbie), upleo sport.
Normalno, odluku nisam donio ja, nego moj dobri Ilija (Matijević), koji me nije pustio da izađem iz dvorane prvi dan, bez da sam potpisao pristupnicu kultnom klubu Maksimir. On je toliko lud, toliko svoj, toliko pametan, toliko drugačiji, toliko izvana drzak, a u duši pekmez, da je postao najvažnija figura mog odrastanja, nakon djeda. Samo mi, koji smo s njim živjeli, jer igrati tada u Maksimiru je značilo biti u Alan Fordu live, znamo o čemu pričam, to se neda opisati, to je nadrealno životno iskustvo. Miš, Gogo, Skala, Cifreki, Nikica, Pajzla, Brko, Ban, Đuro, Kruno, Stoja, Jenko, Patekarius & comp. su jedini koji o tome mogu i smiju pričati. Šta je bilo u Vegasu, ostaje u Vegasu...
Njegove riječi i pogled iznad brkova: " Visok si, žut si, ljevak si, brzo misliš i drugima čitaš misli i, normalno, nisi normalan, ima vremena da ti kažem da si kreten...kao takav si izuzetan, i molim te, do kraja života se ponašaj i igraj s tim u skladu".
Čini mi se da sam ga malčice predoslovno (skupina neobukvalist, shvaćam sve kako je rečeno plus pdv, po tome u kojem mi smjeru paše) shvatio.
Sportska karijera je bila, onako, od kurca...niti sam igrao NBA, niti sam zaradio deset milijuna, podjebao sam potpuno sve svoje potencijale. To je, zapravo, prava istina, sranja o dijabetesu i tome kako je bilo teško su priče za Moju tajnu ili slične tiskovine...pravi je fakat da sam smrdljiva ljenčina, često nezainteresirana za bilo što liči na trening...naime, obožavam igrati i natjecati se, ali svi sastanci, individualni rad, a pogotovo fitnesi, su mi smrdili ko kuga...proračunavao sam procesorom Steva Jobsa dali mi se isplati trčati kontru, ako ju ja, vjerovatno, neću stići završiti...pa bih stao...pa me jednom Big Head Coach pitao zašto ne trčim, a kad sam lakonski iznio razlog, globio me s 500 eura, uz " pička ti materina neodgojena, bezobrazna...".
Postigrački dosezi u sportu su, također, za brzi zaborav, ne znam što mi je to trebalo, možda da se probudim i spoznam da su ljudi govna. A, naravno, kad se već natječemo i kad sam zainteresiran, teško će me netko pobjediti na duže staze....ja sam bio najveće govno...no, tu si dajem komadić oprosta, naime, ubio sam se za san i ideju, okrenuo svijet naopačke, a glave su me došli mediokriteti, naravno. A, kad nije po mom, postajem vrlo opasan po sebe i sve oko sebe...my way or no way...
Sve dosad izrečeno je goli kurac, ako usporedimo kolika sam industrija sranja u privatnom životu. Nestrpljiv, izložen utjecaju presnažnih nagona, potpuno nekontrolirano sam vrludao svijetom i, uglavnom, za sobom ostavljao pustoš...i danas mi dođe muka kad pomislim na neke situacije i moje ponašanje u njima...bio sam pička, bio sam i hrabar, Bog me voli i uvijek nekako, na kraju, sačuva, sačuvao je i one kojima sam ja u životu samo ružna - prošlost...
Ok, mislim da sam bio dovoljno jasan. I da se zna na čemu je fokus.
Jer, kad napišem na papir, to je savjet jedne frendice G., koja je do mene dopirala jer joj nisam tražio točku prvog slova imena, mogu se pročitati i ne tako loše stvari, poput troje predivne, zdrave djece, nekoliko fatalnih ljubavi za izrezat žile, predivnog brata, život ( ne putovanje, život je nešto drugo) u desetak različitih zemalja, na otprilike 30ak različitih adresa, 22 godine aktivne karijere, solidno obrazovanje i poznavanje jezika ( ogroman upside), solidan income (Marko, tvoj problem nije koliko zarađuješ, već kako raspolažeš novcem, rekao bi vizionar Franjo, moj otac, reinkarniran u ženskoj verziji kroz lik Barbie), neka prekrasna prijateljstva za cijeli život i neka, možda intenzivnija, ali kraća, jebiga, rekao je lijepo prof. Milanović: " nema istovremeno intenziteta i ekstenziteta", preko 2500 kontakata u mobitelu, neskromno ću reći da mogu dosta duboko doprijeti, stabilno - nestabilan karakter istovremeno i duboko, negdje jako duboko, dječje oči Petra Pana od stočetrdeset kila...
Protestiram jer svijet nije mjesto iz mojih snova. Došao sam spreman dati kap krvi više, pustiti suzu više, oprostiti sranje više, popiti čašu ( ili dvije) više, pohvaliti više, zlopamtiti manje, potrošiti više, lutati više, dati i dobiti ljubav...često sam bio sam, na kraju sam, ili sam onda kad sam trebao nekog...zahtjevan? Da, prezahtjevan...
Sjedim na terasi, vani je 25 i more nema brazdi, iz kuhinje mirišu jaja ( jeste probali griz i jaja, fantastično je), želim si mir za Uskrs. Želim si stanje u kojem stvarno razumijem igru. Želim si oprostiti. Shvatio sam da su sve bila prevelika očekivanja i nerealno nezadovoljstvo.
Život je lijep...
Wednesday, April 1, 2020
Čari karantene - tema: IZOLACIJA
Danas je Prvi april ( nemrem reći Prvi travanj, zvuči ko bez kurca), ali tema nije nužno u revijalnom tonu. Može biti, svakako postoji more momenata, pogotovo ako se ne događaju nama, koji mame osmijeh na lice pa čak i suzu u oku od smijeha, ali, velim, nije nužno sve kroz pjesmu i šalu. Ne znam kako je drugima, ali ja upoznajem novog sebe, kroz izrazito puno vremena provedenog doma, u odnosu na vrijeme prije korone.
Situacija je za svijet izvanredna, a nama, na brdovitom Balkanu, imam feeling, izvanredno je samo kad nije - izvanredno...
Pridjev koji koristim objašnjava pojave " van reda", nešto nenadano, šokantno, upozoravajuće, ali, kažem, ne nužno izvanredno dobro i uspješno, uz koje najčešće vežemo smisao tog pridjeva.
Ne treba puno ponirati u prošlost da se prisjetimo ratova, stabilizacija, afera, čudnih i samo nama razumljivih događaja, standarda ponašanja, pogotovo javnih osoba, raznoraznih društvenih ekscesa i političkih vratolomija, rječju, pojava koje su nepoznate i neobjašnjive uljuđenim sredinama.
Neda mi se kenjat o teorijama zavjere, bilo koje provenijencije, teorijama kaosa i užasa, vjerujem da je svima puna kapa kontradiktornih informacija, tipa virus mutirao pa ubija ki manit, e, za razliku od Korone 1.0, od koje opstipirani nisu mogli ni prdnut', a kamoli se usrat...
Mislim da je i osnovni smisao kontradiktornosti izrečenog o broju oboljelih, stopi smrtnosti, nespremnosti zdravstvenih sustava all around the world da zbrinu ugrožene, upravo u tome da panikom promjenjenom umu većine ljudi (ovaca, magaradi...) lakše snime film neke nove paradigme u procesor na šufitu, ali ni to nije tema...
Ja ću danas, ko slipa kokoš, prihvatiti da je izolacija #ostanidoma nužna, zdravo za gotovo uzeti u obzir činjenicu da je samo naš put, pravi put, i da nemamo drugih puteva povrh ovijeh naših...i onda, kad mi bosanska dječja enciklopedija znanja na mojih " iljadu zašto?" odgovori s " iljadu neznam, pizda ti materina radoznala", ostat će mi reći koju o životu našem svakodnevnom, u doba (ko)korone, kako ju je nazvao naš dobri čovik, hik, Bevanda...
Dvojim, dali početi s pozitivnim ili negativnim spoznajama, nastalim u karanteni, no, zapravo, nema loših...ima samo ugodnih, kad osvijestimo činjenice koje postoje, samo smo ih ludilom svakodnevice strpali u ćošak i onih, malo manje ugodnih, koje nam, međutim, ako ih želimo vidjeti, a ne gurnut pod tepih, mogu omogućiti promjene na bolje.
Živio sam u uvjerenju da je doma dosadno. Da krenem u glavu. Prespavat. Pojest. Obavit sve servise i fijuuu...Drugarica K. me navela da otkrijem čitanje i pisanje u nekom drugom obliku. Kakvom drugom? Reći da nisam čitao i prije bi bilo neoprezno i neistina. No, razlika je, barem meni, u tempu. Sad čitam mirnije i detaljnije, ne preskačem, ne gutam slova. Zastanem, razmislim, pročitam ponovno, ako treba. Druga stvar u tome su sadržaji. Rekoh već da sam antiprotivan u izboru. Ne znam dali podsvjesnim odbijanjem aktualnih katastrofičnih sadržaja gradim unutarnji, ljepši svijet, ali moji su izbori bili, npr., i to je veliki utjecaj Barby, neurolingvistično programiranje i djece, i reprogramiranje nas odraslih (da, i nas sa sindromom Petra Pana), kao tema kroz koju sam, a ne pod tuđim utjecajem, stvaraš svoje nove paradigme. Nevjerovatno kakav mi je to osjećaj moći dalo, jer sam shvatio da sam ja kreator svoje stvarnosti, a ne netko drugi, s upitnim motivima.
Nadalje, ne znam koliko je to uopće različito od čitanja, no, ajde, meni lovačkom psu, kojem ceste mirišu drugačije (i dižu kurac, u prenesenom značenju), slušanje dosta pažljivo odabranih sadržaja s neta, osnovnog kriterija da me ne otruju, da me otvaraju, a ne zatvaraju, da nisu nasumice, histerično odabrani, već promišljeno, tipa, a, vidiš, u ovom mogu nešto novo naučiti, to prolazi, za razliku od, jebote, vidi već u naslovu zabrinutost, ne može, preskačem, su, uz čitanje, kreirala fakat super stvarnost.
Ne znam, ponavljam, kako to drugim ljudima funkcionira, no meni, očito, odmak, mir i mašta, uz uspomene, evocirane pročitanim, poslušanim i opet prerađenim, stvaraju novu svijest.
Veliki utjecaj na mene ima i slušanje glazbe. I tu postoji razlika. Meni je bilo normalno da stalno nešto svira, kao kulisa. Doma, u autu, nema veze, samo da udara, da nije tišina, radio, glazbeni programi na tv, svejedno....
Eeee, kume, nije svejedno. To skužiš tek kad usporiš. Dok juriš kroz dan i život dvjesto, nema šanse da to dopre do tebe...naime, nema šanse da skužiš razliku, dopire itekako, samo što nisi svjestan da te truje...ok, možda je trovanje preteška riječ, ali, recimo da sam, baš sinoć, slušajući neku muziku iz Maroka, kojeg smo posjetili pred godinu i pol, evocirao uspomene, ili, možda baš tek sad, s odmakom ( o, mama, moraš li uvijek ti umiješati prste) zapravo doživio njegovu energiju, preradio sjećanje u doživĺjaj, koji mi na licu mjesta i nije bio nešto...odmak daje drugu perspektivu, samo moraš usporiti i isključiti šumove...pa mi njihovi podovi nisu zmazani, nego prirodniji, pa mi ručno oslikani, keramički servis za jelo, u jebačkoj, nebeskoplavoj nijansi, tada jebotipasmater što to moram teglit na avion ( veća - manja Rajane, oćemol dole u komadu ili rasuti), danas, kad s njega njupam čizkejk s preljevom ( bolje nego proljevom) od ustaške Nutele (Linolade), imam osjećaj, ako još zažmirim, da sjedimo uz bazen našeg rijada usred ničega, u Fesu...samo ako zažmirim i usporim, samo ako ne slušam Narodni (kaj, seljo, ne slušaš Otvoreni, reko bi mi sin, dok se ćera i ja raspamećujemo nad Kraljem dijaspore, a mama im, kroz Lukino tijelo, koluta očima)...možda, načas (Bobijev glas) i vi ugledate štrumpfove...ako ste dobri...
Iduća savršena pojava je kontakt, naime razgovor s nekim dragim ljudima, s kojima me život razdvojio. Znate onaj osjećaj kad nekog ne čuješ godinama, a samo nastavite razgovor, ko zna kad prekinut...posebno sam na to osjetljiv, jer svatko ko oboli od sindroma " gubitka doma", a to nije samo fizička kategorija, već učestalim promjenama praktički izgubiš pojam odakle si, od svud i od nikud...takvi te razgovori prostorno i vremenski redimenzioniraju, kao da te vrate u tračnice, kao kad nadjes zadnju sličicu za album ili pazlu za mozaik...
Svejedno je dali se samo zajebavate, tračate, načnete i koju ozbiljnu priču...na kraju, ostane energetska razmjena, s ljudima pozitivnog predznaka.
Osvješćujem, nadalje, koliko mi je duuugo trebalo da spakiram neke ljude u ropotarnicu povijesti, ili bolje rečeno prošlosti. Povijest pamti junake, doduše i antijunake, ali ja uglavnom mislim na bezlične pojave, koje, marom emotivnog vampira, isisavaju našu mentalnu, emocionalnu i svaku drugu energiju.
Zahvalnost. Kakva ( meni) izgubljena kategorija. Kakvo blago. Novootkriveni svijet. Zaigrati prije spavanja igricu, u kojoj vasioni zahvaljujete na onom dobrom što vam se u životu dogodilo, ili što imate.. kad sam krenuo prvi dan, bilo mi je neugodno...naime, kad u međuodnos stavim stupanj životnog zadovoljstva i stvari, bića & pojave, koje obilježavaju moj život, a svjestan okruženja, ispadam nerealno nezadovoljan. Nezahvalan. To je tragedija širih razmjera našeg unutarnjeg života i jedna od glavnih klopki kapitalizma, za tehnokraciju još ne znam...nisam zahvalan za ono što imam ili mogu, samo još, još...
Ako sam u zadnjih deset godina pogledao pet filmova, puno sam rekao. Počeo bih pa zaspao, ili izgubio fokus. To je, u biti, jedno ozbiljno upozorenje o stanju mozga. Puno ozbiljnije nego što smo spremni priznati. Hranom, tempom života i upotrebom elektroničkih naprava smo sjebali svoj mozak. Izgubili smo krucijalnu vještinu strpljenja ( hoću sad i odmah) i sposobnosti odgode prijema nagrade. Ključnih pojmova za sve veće životne dosege. Jesmo li ih slučajno izgubili, ili smo takvi bolji nekome? Trening. Mozak se trenira. Kao i svi drugi prokrvljeni organi, koje želimo u dobroj formi i funkciji. Pogledajte film do kraja, bez premotavanja i ubrzavanja.
Osim razgovora, svakodnevno porukama komuniciram s dvadesetak prijatelja, razmjenjujući poruke za upišat se od smijeha. Puno više i puno češće nego inače. Hvala korono.
Našao sam vremena posložiti stare stvari, slike i još koješta zaostalo...nije bilo samo tehničko slaganje, bilo je puno zametnutih emocija...zar mi stvarno treba korona, za revitalizirati tako fine osjećaje i uspomene?
Što radim, čime se bavim, koliko me to ispunjava, koja je moja misija, ili smisao ovog dijela života? Koliko sam dosad naučio, u čemu griješio, na šta mogu biti ponosan? Šetnja na morskom zraku čini čuda....i fizički me odvaja od friždera....
Suma sumarum, toliko finih radnji, toliko dobrih stvari...nemam namjeru ispirati mozak, ali, postavljam pitanje:
JESMO LI SIGURNI DA NAM BAŠ OVAKO NEŠTO NIJE TREBALO?
Situacija je za svijet izvanredna, a nama, na brdovitom Balkanu, imam feeling, izvanredno je samo kad nije - izvanredno...
Pridjev koji koristim objašnjava pojave " van reda", nešto nenadano, šokantno, upozoravajuće, ali, kažem, ne nužno izvanredno dobro i uspješno, uz koje najčešće vežemo smisao tog pridjeva.
Ne treba puno ponirati u prošlost da se prisjetimo ratova, stabilizacija, afera, čudnih i samo nama razumljivih događaja, standarda ponašanja, pogotovo javnih osoba, raznoraznih društvenih ekscesa i političkih vratolomija, rječju, pojava koje su nepoznate i neobjašnjive uljuđenim sredinama.
Neda mi se kenjat o teorijama zavjere, bilo koje provenijencije, teorijama kaosa i užasa, vjerujem da je svima puna kapa kontradiktornih informacija, tipa virus mutirao pa ubija ki manit, e, za razliku od Korone 1.0, od koje opstipirani nisu mogli ni prdnut', a kamoli se usrat...
Mislim da je i osnovni smisao kontradiktornosti izrečenog o broju oboljelih, stopi smrtnosti, nespremnosti zdravstvenih sustava all around the world da zbrinu ugrožene, upravo u tome da panikom promjenjenom umu većine ljudi (ovaca, magaradi...) lakše snime film neke nove paradigme u procesor na šufitu, ali ni to nije tema...
Ja ću danas, ko slipa kokoš, prihvatiti da je izolacija #ostanidoma nužna, zdravo za gotovo uzeti u obzir činjenicu da je samo naš put, pravi put, i da nemamo drugih puteva povrh ovijeh naših...i onda, kad mi bosanska dječja enciklopedija znanja na mojih " iljadu zašto?" odgovori s " iljadu neznam, pizda ti materina radoznala", ostat će mi reći koju o životu našem svakodnevnom, u doba (ko)korone, kako ju je nazvao naš dobri čovik, hik, Bevanda...
Dvojim, dali početi s pozitivnim ili negativnim spoznajama, nastalim u karanteni, no, zapravo, nema loših...ima samo ugodnih, kad osvijestimo činjenice koje postoje, samo smo ih ludilom svakodnevice strpali u ćošak i onih, malo manje ugodnih, koje nam, međutim, ako ih želimo vidjeti, a ne gurnut pod tepih, mogu omogućiti promjene na bolje.
Živio sam u uvjerenju da je doma dosadno. Da krenem u glavu. Prespavat. Pojest. Obavit sve servise i fijuuu...Drugarica K. me navela da otkrijem čitanje i pisanje u nekom drugom obliku. Kakvom drugom? Reći da nisam čitao i prije bi bilo neoprezno i neistina. No, razlika je, barem meni, u tempu. Sad čitam mirnije i detaljnije, ne preskačem, ne gutam slova. Zastanem, razmislim, pročitam ponovno, ako treba. Druga stvar u tome su sadržaji. Rekoh već da sam antiprotivan u izboru. Ne znam dali podsvjesnim odbijanjem aktualnih katastrofičnih sadržaja gradim unutarnji, ljepši svijet, ali moji su izbori bili, npr., i to je veliki utjecaj Barby, neurolingvistično programiranje i djece, i reprogramiranje nas odraslih (da, i nas sa sindromom Petra Pana), kao tema kroz koju sam, a ne pod tuđim utjecajem, stvaraš svoje nove paradigme. Nevjerovatno kakav mi je to osjećaj moći dalo, jer sam shvatio da sam ja kreator svoje stvarnosti, a ne netko drugi, s upitnim motivima.
Nadalje, ne znam koliko je to uopće različito od čitanja, no, ajde, meni lovačkom psu, kojem ceste mirišu drugačije (i dižu kurac, u prenesenom značenju), slušanje dosta pažljivo odabranih sadržaja s neta, osnovnog kriterija da me ne otruju, da me otvaraju, a ne zatvaraju, da nisu nasumice, histerično odabrani, već promišljeno, tipa, a, vidiš, u ovom mogu nešto novo naučiti, to prolazi, za razliku od, jebote, vidi već u naslovu zabrinutost, ne može, preskačem, su, uz čitanje, kreirala fakat super stvarnost.
Ne znam, ponavljam, kako to drugim ljudima funkcionira, no meni, očito, odmak, mir i mašta, uz uspomene, evocirane pročitanim, poslušanim i opet prerađenim, stvaraju novu svijest.
Veliki utjecaj na mene ima i slušanje glazbe. I tu postoji razlika. Meni je bilo normalno da stalno nešto svira, kao kulisa. Doma, u autu, nema veze, samo da udara, da nije tišina, radio, glazbeni programi na tv, svejedno....
Eeee, kume, nije svejedno. To skužiš tek kad usporiš. Dok juriš kroz dan i život dvjesto, nema šanse da to dopre do tebe...naime, nema šanse da skužiš razliku, dopire itekako, samo što nisi svjestan da te truje...ok, možda je trovanje preteška riječ, ali, recimo da sam, baš sinoć, slušajući neku muziku iz Maroka, kojeg smo posjetili pred godinu i pol, evocirao uspomene, ili, možda baš tek sad, s odmakom ( o, mama, moraš li uvijek ti umiješati prste) zapravo doživio njegovu energiju, preradio sjećanje u doživĺjaj, koji mi na licu mjesta i nije bio nešto...odmak daje drugu perspektivu, samo moraš usporiti i isključiti šumove...pa mi njihovi podovi nisu zmazani, nego prirodniji, pa mi ručno oslikani, keramički servis za jelo, u jebačkoj, nebeskoplavoj nijansi, tada jebotipasmater što to moram teglit na avion ( veća - manja Rajane, oćemol dole u komadu ili rasuti), danas, kad s njega njupam čizkejk s preljevom ( bolje nego proljevom) od ustaške Nutele (Linolade), imam osjećaj, ako još zažmirim, da sjedimo uz bazen našeg rijada usred ničega, u Fesu...samo ako zažmirim i usporim, samo ako ne slušam Narodni (kaj, seljo, ne slušaš Otvoreni, reko bi mi sin, dok se ćera i ja raspamećujemo nad Kraljem dijaspore, a mama im, kroz Lukino tijelo, koluta očima)...možda, načas (Bobijev glas) i vi ugledate štrumpfove...ako ste dobri...
Iduća savršena pojava je kontakt, naime razgovor s nekim dragim ljudima, s kojima me život razdvojio. Znate onaj osjećaj kad nekog ne čuješ godinama, a samo nastavite razgovor, ko zna kad prekinut...posebno sam na to osjetljiv, jer svatko ko oboli od sindroma " gubitka doma", a to nije samo fizička kategorija, već učestalim promjenama praktički izgubiš pojam odakle si, od svud i od nikud...takvi te razgovori prostorno i vremenski redimenzioniraju, kao da te vrate u tračnice, kao kad nadjes zadnju sličicu za album ili pazlu za mozaik...
Svejedno je dali se samo zajebavate, tračate, načnete i koju ozbiljnu priču...na kraju, ostane energetska razmjena, s ljudima pozitivnog predznaka.
Osvješćujem, nadalje, koliko mi je duuugo trebalo da spakiram neke ljude u ropotarnicu povijesti, ili bolje rečeno prošlosti. Povijest pamti junake, doduše i antijunake, ali ja uglavnom mislim na bezlične pojave, koje, marom emotivnog vampira, isisavaju našu mentalnu, emocionalnu i svaku drugu energiju.
Zahvalnost. Kakva ( meni) izgubljena kategorija. Kakvo blago. Novootkriveni svijet. Zaigrati prije spavanja igricu, u kojoj vasioni zahvaljujete na onom dobrom što vam se u životu dogodilo, ili što imate.. kad sam krenuo prvi dan, bilo mi je neugodno...naime, kad u međuodnos stavim stupanj životnog zadovoljstva i stvari, bića & pojave, koje obilježavaju moj život, a svjestan okruženja, ispadam nerealno nezadovoljan. Nezahvalan. To je tragedija širih razmjera našeg unutarnjeg života i jedna od glavnih klopki kapitalizma, za tehnokraciju još ne znam...nisam zahvalan za ono što imam ili mogu, samo još, još...
Ako sam u zadnjih deset godina pogledao pet filmova, puno sam rekao. Počeo bih pa zaspao, ili izgubio fokus. To je, u biti, jedno ozbiljno upozorenje o stanju mozga. Puno ozbiljnije nego što smo spremni priznati. Hranom, tempom života i upotrebom elektroničkih naprava smo sjebali svoj mozak. Izgubili smo krucijalnu vještinu strpljenja ( hoću sad i odmah) i sposobnosti odgode prijema nagrade. Ključnih pojmova za sve veće životne dosege. Jesmo li ih slučajno izgubili, ili smo takvi bolji nekome? Trening. Mozak se trenira. Kao i svi drugi prokrvljeni organi, koje želimo u dobroj formi i funkciji. Pogledajte film do kraja, bez premotavanja i ubrzavanja.
Osim razgovora, svakodnevno porukama komuniciram s dvadesetak prijatelja, razmjenjujući poruke za upišat se od smijeha. Puno više i puno češće nego inače. Hvala korono.
Našao sam vremena posložiti stare stvari, slike i još koješta zaostalo...nije bilo samo tehničko slaganje, bilo je puno zametnutih emocija...zar mi stvarno treba korona, za revitalizirati tako fine osjećaje i uspomene?
Što radim, čime se bavim, koliko me to ispunjava, koja je moja misija, ili smisao ovog dijela života? Koliko sam dosad naučio, u čemu griješio, na šta mogu biti ponosan? Šetnja na morskom zraku čini čuda....i fizički me odvaja od friždera....
Suma sumarum, toliko finih radnji, toliko dobrih stvari...nemam namjeru ispirati mozak, ali, postavljam pitanje:
JESMO LI SIGURNI DA NAM BAŠ OVAKO NEŠTO NIJE TREBALO?
Subscribe to:
Posts (Atom)