Zalutaj da se pronađeš

    Suvremena psihologija sugerira život u sadašnjem trenutku. Kaže, da je u prošlosti depresija, a u budućnosti anksioznost. Moguće...

   No, također je moguće naći anksioznost i depresiju i u sadašnjem trenutku. Ne vidim ni jedan dobar razlog zašto bi se ta dva moderna kraljevstva vremenski ograničila? 

   Svrstavanjem u samo jednu vremensku kapsulu bitno bi si smanjili potencijal. Ali, vidi kurca, pa i mi si bitno smanjujemo potencijal, ako se svedemo samo na sadasnji trenutak. Svako svođenje "samo na ovo, samo na ono.." sužava naš spektar mogućnosti. A, to me guti. Jako....

   Pod utjecajem mantre "ne živi u prošlosti" bih se trebao odreći divnih uspomena, a one su, ko za vraga, nekako uvijek povezane i za neki oblik patnje ili stradanja. Jer, iz najvecih sranja nastaju i najvece pobjede. Jedno bez drugog ne ide.

   Odvajanjem sranja od divnih uspomena, na to nas, naime, potiču, satiremo mogućnost da imamo pozitivno iskustvo, problemima usprkos pa ako ja ista dobro povezujem, to nas slabi, a ne jača...

   S druge strane, odreći se snova i nekih vizija, stvari i događaja koje mi kreiramo u svom umu, a dogodit ce se kad nas mozda i ne bude, ali ce nastati nasom inicijativom, opet ne djeluje motivirajuce. Ako zelim kompletan uvid, moram zivjeti u tri vremena.

   Vjerujem da ta ista, moderna psihologija, vrlo mudro preskace i uopćava mantre s nekim razlogom. Kao sto skole nisu institucije koje stvaraju lidere i misleca bica, nego radnike, zaposlenike, tako i moderna psihologija, zakidanjem pojedinca od zivota u tri vremena, sofisticirano dokida mogucnost naseg povezivanja s precima i nasljednicima, izolira nas i osamljuje te, kao i kod dekonstrukcije obitelji, slabi...

   Sta je cilj i svrha svega? Da postanemo roboti, oboljele duse, posljedicno psihosomatski i tijela, konzumenti lijekova ( najbolji su bolesni, od zdravih i mrtvih nikakve koristi, rekli bi farmaceuti), nakaze koje ne znaju od kud su dosle, zasto postoje i đe gonjaju...

   Ako meni s pedeset i kusur ovaj košmar nije do kraja jasan, kakav roditelj mogu biti? Kako protumaciti i okrenuti kompas kad je kontradikcija majka svih naših prezenta?

   Nista iz blizine ne izgleda logicno, stovise, zbunjujuce je i potpuno kontra zdrave pameti i logike. Ali, samo iz blizine.

   Pocetkom devedesetih, ili bolje reci u doba privatizacije u nasim krajevima, bio je jedan poduzetnik, koji je tvrdio da si vrijedan onoliko koliko si dužan. Ako to pogledas aspektom zdrave pameti, stvar nikako ne drzi vodu, ali ako promotrimo širu sliku situacije, izjava je itekako logicna. Za deset tisuca duga ode glava, ali, Bogami, za milijun te vjerovnici paze da ti se sto ne dogodi. Jer, ko ce im platit dug?...

   Ili, kad danas analiziras tv program. Pa to je sadrzaj za debile. Nema logike. Ali, ljudi gledaju. Program za debile. Nije tesko odgovorit sto ce tim putem postat. Posebno je pitanje kome je i zasto to u interesu? Ili, s druge strane, kome smetaju obrazovani, svjesni ljudi? 

   Jasno je ko bijeli dan da se skolovanjem i pracenjem medija neces maknuti ni milimetra u razvoju svoje svijesti. Očito je da paralelnim kanalima treba potraziti put jedinog pravog oruzja za zivot. Znanja. Kompetencije. Put necega sto ce te na trzistu rada uciniti rijetkim i samim tim i vrlo skupim eksponatom.

   Toliko o nama "na van", kako se dobro prodati. Ali, sta cemo s nama na unutra? Tko postajemo i zasto? Koja nam je svrha i koji je uopce smisao naseg postojanja, pogotovo sad kad smo obavili reprodukciju (ili nismo, ali vise nije tema, svejedno)?

   Kao i u tisućama drugih aspekata, osuđeni smo tragati sami. To je, djelomično, u redu. Teško tebe može "pronaći" neki Avdo iz Zenice. Niti mu je to posao. Sustav za to boli dupe, dapace, indirektno mu pase, jer pogotovo ako vise ne punis, vec praznis zajednicku kasu, tvoj sto brzi odlazak je samo plus. Koji cu ti ja kurac pomoci pronaci novi smisao pa da mi jases jos dvajst godina na "mojoj" sisi, a to sto si u nju upumpavao svoj zivot cetrdesetak godina su tempi passati, ko o tome misli, ili razmislja? Bez svrhe i smisla postojanja bauljamo ulicom, zivotom i tuđim zivotima kao neko nezeljeno dijete. Svima simpaticni, nikom potrebni. Vrsta viška. 

   I, nije tu rijec (samo) o parama. Makar je u parama puno toga. Stvar je u unutarnjem osjecaju ispunjenosti zivota, stvar je u pronalasku daljeg smisla svog postojanja i svoje (nove) svrhe. Dok smo jurili za egzistencijom i nekim svojim, najcesce suludim, ciljevima, takve su nam teme parale um, a nismo bili svjesni da su nam one iduci prvi susjed. Ako ne i sustanar. Kao i neka vrsta bolesti, fizickog limita ili stanja koje zahtjeva odredjen angazman, zdravlje se ( vise) ne podrazumjeva...

   Znam da ovo ne zvuči kao optimistican tekst. Ali, ja cu ga takvim uciniti, koliko god su pobrojane cinjenice i vise nego fakat, i vise nego realnost...

   Kad promotrim, iz blizine, svoj zivot, a ne dao mi dragi Bog, kad ga usporedim, ponavljam, iz blizine, sa zivotima (vecine) svojih vrsnjaka, imam se zasto uhvatiti za glavu. Toliko promjena, selidbi, toliko novih paradigmi, koje, u jednom suludom ritmu, smjenjuju jedna drugu, toliko osobnih patnji (jer sreca, cak i kad postoji, nije u fokusu okoline, ne moze se s njom poistovjetiti krdo prosjeka), toliko nekih nada, koje su se ispostavile neostvarenima, jer je moje lutanje moralo imati nastavak...

   Dakle, sad vec gledam izdaleka, isti taj svoj zivot, "mam se druga slika kaže"...

   Neutaziva glad moje duše za novim iskustvima, za izlaskom iz zone bilo koje vrste komfora, za novim pogledom na iste stvari me doslovno - spasila...

   Ja nisam ovdje pronašao lijek za rak. Za masovnu upotrebu. Za sve. Niti slučajno.

   Ja sam, lutajući, pronašao (ili si tako utvaram) lijek - za sebe i svoju dušu.

   Nije se to dogodilo namjerno, ni ciljano, to je nuspojava moje hrabrosti da nogom razbucam sve sto mi se ne sviđa, ili sve čemu je istekao rok trajanja i prava svrha. 

   Ostanak u zonama komfora, zato sto tako radi svijet, ili neke nove paradigme zivota, unazad desetak godina, ja živim oduvijek...

   U tom sam procesu svog zivota vrlo striktan i precizan. Kad nesto izgubi smisao, ili kad osjetim da ja vise nemam sto ponuditi - micem se...

   Zaboli me kurac za sve ulozene resurse, vremena, energije, para, emocija....to sve ionako nije bilo moje, kao ni tvorevine mog angazmana, to su sve bili prividi...da se duša napoji novih iskustava...znam da zvuči nemilosrdno i emocionalno odsutno, ali, to je samo zato sto okolina postavlja mjerila. Po kojima sustavno odbijam igrati. Moj zivot, moja pravila...

   I, to me spasilo. Jer, do svojih pedesetih sam nebrojeno puta bio na novom pocetku. Bilo kakva promjena, mjesta zivota, uvjeta, posla ili prijatelja, one s kojom se probudim....su meni, za razliku od vecine vrsnjaka - redovan dan u uredu, nista posebno...ne kazem da sve probavljam lakocom, dapace, ali upravo ta izgradjena otpornost i svijest da se sve mijenja, da prolazi brzinom svjetlosti, da su lijepe i ruzne uspomene u biti iste uspomene, samo gledane iz razlicite udaljenosti, mi daje spasonosni mindset...

   Sve prolazi, a na kraju, kad mahnem svijetu, gledajuci preko ramena, znat cu da sam probao sve sto sam zelio, a i ponesto sto nisam ni znao da postoji...

   Moj ce zivot biti svrhovit i ispunjen do zadnjeg dana, jer su me lutanja natjerala da ni na wc-u ne budem gladan. To je bitno razlicita perspektiva od sigurnog rucka, serviranog uvijek u isto vrijeme. 

   Meni je to moje govno slade od kavijara predvidivosti. Toliko sam se puta pogubio, da mi je stigla konacna nagrada. Kao u onom grafitu " iz poraza u poraz - do konacne pobjede"....

   Ime te konacne pobjede je svijest da, sto god bilo, kakve god okolnosti nastale, kakve se god odluke donesu, moja realnost je iduca:

1. Vrlo brzo me nece biti

Ali, pod dva je glavno:

2. Dok sam tu, samo ja gospodarim svojim zivotom, mislima, odlukama i izborima.

   Imam toliko prođenih varijabli, da je samo pitanje kad ću koju aplikaciju upotrijebiti. To je moje prebogato iskustvo. Kojem ne dopustam da me napusti. To bi se desilo da zivim samo u sadasnjosti. 

   Naprotiv, iskustvo iz proslosti cu upotrijebiti danas, da kreiram izvrsnu buducnost. 

   Moja nova svrha je da sve prikupljeno - predam dalje...

   Sve to, naime, uopce nije moje, kao ni svi stanovi, kuce i pare na racunu, dragi vrsnjaci. Kao ni svi poznati jastuci i sve poznate strudle nedjeljom. Nista to nije nase (vase). To je privid i misao na gubitak vam stvara anksioznost, jelda?

   Imam rjesenje. Imate li muda? Ako zelite novu svrhu, podijelite sve sto mislite da je vase. Sve sto smo, kao hrčci, skupljali, nije nase.

   Mene osobno takva misao oslobađa i crta mi stazu buducnosti. 

   Lutaj, Šamana, samo tako ćeš još više pronaći sebe, nešto kao u Nepovratnoj pesmi....

https://radiogornjigrad.blog/2016/08/08/mika-antic-nepovratna-pesma/

   

Generacijski transfer straha

    Gledam u drvena vrata. Vidim drvena vrata. Hvatam se za kvaku. Dobro dihta. Ulazna vrata moje kuće postavio je još moj ded Joso 1941, ili 1942, piše na ulazu. 

   Kad gledam u drvena vrata, ona su tako masivna, tako stvarna, konkretna. Pa jos ih je moj ded Joso tu postavio. U obiteljskoj kući. Na Korzu. Nulta tačka, kako voli reći jedan veliki srpski trener. 

   Na kući se od te 1941, ili 1942, nisam siguran, ali piše na ulazu, koješta promijenilo. Nadogradilo. Prenamijenilo. Ta je kuća odhranila i podigla mnoge od nas. Ali, ta su vrata ostala. 

   Kad je stigao moj red da malo kuću obnovim, nisam preskakao obavezu. Ali, vrata sam ostavio. Teska, masivna, drvena vrata. Takvih danas više nema. 

   Premazao sam sasušeno drvo oko deset puta u nekoliko godina. Dok se žedne pore nisu napile. Iznutra prema van. Napokon, vrata sjaje. 

   Kao da vidim zadovoljna lica mog deda i oca. Mali je to dobro obavil. Teška vrata je sačuval. Pritegal je pante. Prominil je i kvaku. Jebenti, klal je i nikakovu zujalicu, ča odpire bravu zdaleka. To mi nismo bili videli, ali, da je nas pital, svojeglavac, bil bi ključ ostavil, a ne ov isti, nevidljiv...takovo delo ni sigurno, ki zna ki će s'e moć pasivat? Mulac, promenadu od kuće dela...

   Dugo, dugo, predugo sam vjerovao da postoji samo ono što mogu vidjeti okom. Dodirnuti rukom. Okusiti. Pomirisati. Dugo, dugo, predugo ja bitno nisam vidio. 

   Tijelo mi je bilo ispred duha. I, duše. Duh i duša su mi bile za tetu Andrinu, koja mi drhtavom rukom, Precrikvom (ispred crkve), zastićenom rukavicom i s obaveznom krunicom, daje bombonicu...

   Sve ove godine, sad ih je više od pedeset, tijelo je sjalo...maltretirao sam ga i zloupotrebljavao, jeb'o sam mu mater, ali, nije me ostavljalo...zakašljucalo bi privremeno, ali se onda, poput Feniksa, ponovno izdizalo iznad tih teškoća, još jače i još sjajnije. 

   Brinuo sam i zlostavljao to tijelo u ciklusima krajnosti. Od najtežih pijanstava do isposništva i treninga na rubu izdrzljivosti. Nikad mjere, ali, to sad nije tema. 

   Deda Josu nisam vidio, otišao je mlad, a svi kažu da je bio pojava. I, nevjerovatan duh. Moj otac mu nije bio slika i prilika, koliko sam uspio pohvatat dnk igru, fizicki je vise nalikovao materi, mojoj babi Vilmi, ali, duh i odgoj si mogao rezat zrakom...tu se red znao i bez izgovorenih riječi. Red uspostavljen pogledom i bojom glasa. Demokracije i debatnog kluba je bilo. Ali, u nekim drugim kućama. Franjo je bio Ra. Bez puno mogućnosti da se to promijeni. Njegov otac, Joso, je također imao status Bog Oca Stvoritelja. Nije to bilo upitno. Nije tu bilo prostora, ni snage da bude bilo kako drugačije. 

   Ta vrata, teška i masivna, danas sačuvana, i taj duh i poza, taj sustav patrijarhata - to su samo fasade...

   Ispod njih čuči duboki strah i zabrinutost za materijalnu egzistenciju svojih obitelji. 

   Neću negirati činjenice, vremena su im bila olovna. Glave su se gubile za krivu riječ. O, kako to samo poznato zvuči. Drugi moj ded, Ivan, druga strana mog dnk reda, je otjelovljenje te istine...

   Niti Ivana nisam vidio, kako i bi, kad ga nije vidjela ni moja mater. Moja mater svog oca nikad nije vidjela. Ona je samo, kao nerođena beba, osjetila užas svoje mame, moje bake Ane, dok je gledala, trudna 8 mjeseci s mojom majkom, kako joj na kućnom pragu ubijaju muža. 

   Baka Ana se kasnije preudala, a ulogu mog djeda je preuzeo njen drugi suprug, Mate, idol mog djetinjstva i mog života, moja najveća ljubav i čovjek na kojeg pomislim svaki dan i to će tako biti dok budem disao. 

   Dok je tijelo dosezalo svoje vrhunce moći, dok je istovremeno bilo i paženo, i gaženo, moj duh i moja duša su spavali u zapećku. 

   Daleko od toga da nisam čitao, učio, putovao, upoznavao ljude i običaje, gradio, često vrlo vrludavim cestama (autoput je dosadan, lako se zaspi) svoj život u više smjerova, ali, svojom se dušom nisam bavio. A, ona je već kao starica ušla u mene rođenjem i kontinuirano zbunjivala mene malog i sve oko mene, sve do danas...

   Glavna boja te starice je - strah. On, sam po sebi nije ništa posebno. Svi, osim budala, ga imaju...

   No, mi ovdje ne pričamo o tom strahu, moj strah je usađen u mene, u moju dušu, još davnih dana. Daleko prije mog fizičkog dolaska. Ta starica od moje duše je dobila ovo mlado i moćno tijelo s nekim razlogom. 

   Svi mi životom preuzimamo razne uloge, bavimo se kojekakvim aktivnostima, nebi li ispunili svoj dan, svoju znatizelju, a rijetki svjesno - i svoju svrhu...

   Čudni su putevi Gospodnji pa su do ovog kakav sam danas vodile baš nesvakidašnje i često nelogične staze. Ako se gleda izbliza, malo je tu smisla i kontinuiteta.

   No, zato i postoji promjena perspektive. Da se malo udaljimo, da pogledamo sebe izdaleka. Da izašavši iz sebe- bolje vidimo sebe...

   I, kad tamo odem, šta vidim?

   Vidim da se generacijama prenosi isti strah. Samo je, shodno trenutačnim uvjerima, drugačije upakiran. Ovoj najmlađoj generaciji muskih Šamanića je došao kao melankolija i nedjelovanje. Energija na 1%. Samo je pitanje vremena kad će se mobitel ugasiti. A, trebali bi se baš sad maksimalno izložiti, boriti, raditi, riskirati, biti muškarci. Kad ih gledam sa strane, da, vas, Luka, Dino, Matej i Branimir, a i ti Lucijane, vidim velika tijela, sputana siromašnom energijom. Jednostavno i iz aviona je vidljivo da nemate muda. Da sam žensko, ne bih vas ni pogledao. Takve, apaticne, melankolične, dobre mamine dečke. Nabijem vas sve nakurac. Umjesto da izjebete sve što hoda, više jebemo Silvano i ja u svojim pedesetima. Pa ko je tu lud?

   No, to je samo posljedica. Uzrok je nerasciscen odnos sa generacijski prenesenim strahom od propasti, neuspjeha, bilo kojeg oblika stradanja. I, da, mi smo vam ga prenijeli. Samo su naši prgavi karakteri iskoristili taj strah da iz njega crpimo snagu, a iz naše generacije, oni koji to nisu mogli - nisu preživjeli, jer je nezadovoljstvo samima sobom bilo prejako. Kad imaš jaku familiju, a ti si pička - nije lako preživjeti, jer te doma grizu sa svih strana. Tako je bilo nama. A, mi, u želji da zastitimo djecu, umjesto da ih gurnemo niz stepenice, stvaramo od njih nesposobne idiote, koji ne znaju posteno ni pasti, ni razbit nos, kamo li nesto vise. Samo pipanje i igra na sigurno. A, sve zbog straha.

   Sto uciniti, kako to prekinuti, kako poceti zivjeti u skladu sa svojim potencijalima, a ne podjebavati život zbog straha?

   Prvo je osvijestiti ga. Sve one fasade i lazne veličine baciti u tri picke materine. Da, ranjivi smo. Da, bojimo se. Cega god...da, ne znamo i nemamo se energije suočiti, lakse se sakriti....

   Ili, mi stariji, da, i mi se bojimo. Da cemo ostati bez svega, da ce se netko posrati na nas trud, da smo prolazni i da nemamo mogucnost trajno kontrolirati i zastititi napravljeno. Da se mi i sve oko nas bas stalno mijenja i okrece i da nema mehanizma da konzerviramo ista. Imovinu, zdravlje, utjecaj...svaki dan iznova u boj, svaki dan je neki novi izazov. I, kad mislimo da je kraj, to je samo novi pocetak. Nova runda straha.

   Spomenuo sam svrhu. Postizanje svoje svrhe. Dugo sam spavao i takva si pitanja nisam postavljao. Bilo je bitno porušiti sve što je stajalo na putu. Sve žene, svu janjetinu, sve protivnike, čak i svoje suigrace, sve što je bilo fiktivna ili stvarna prijetnja svim zeljama i ambicijama. No, je li to bila moja stvarna svrha? I, sta sam tom jurnjavom dobio?

   Sta vidim danas? 

   Strah mijenja košulje i kuće, ali, dok mu ne zavrnemo vratom, nažalost, to je potrebno učiniti svaki dan, najbolje ujutro, da nam dan ostane za dobre stvari, nemamo priliku niti za drugacije djelovanje, niti drugaciju perspektivu.

   Rijec je o svakodnevnom radu na sebi. Na svakodnevnom suocavanju sa strahom. I, njegovim oblikom bas taj dan. I, borbi s njim. To ne mozemo transferirati. 

   Strah smo uspjeli prenijeti generacijama. Ono što mi se čini dobrom i smislenom svrhom je da budem model u kojeg se gleda, kako na dnevnoj bazi, again and again, day by day, jebem strahu mater...

   Ako to ne ucinim - nema me...ili, me nema onakvog kakav bi sobom bio zadovoljan....