Šta stvarno imam?

    Veli moj najbolji frend Krešimir (ne kreše Miru!): "stari, kad nas ne bude, netko će drugi spavati u tvom krevetu". Obzirom na višedesetljetni, sretan brak, koji konzumira sa svojom suprugom Adrijanom, sva je prilika da ga ne mori ljubomora pomisli da će kao muž biti zamijenjen u svom krevetu, već konstatira da sve što danas, kao, imamo, sutra sigurno neće biti naše....

   Čudna je ta naša želja za posjedovanjem, kad smo tako lako zamjenjivi. I, nije to pretpostavka da se može dogoditi, naprotiv, to će se sigurno dogoditi. Jedino je pitanje - kad?

   Tom logikom ne bi trebali ništa raditi, niti stvarati, jer, jednom nas neće biti, ali, ne, ne želim se time baviti na taj način...

   Poanta priče je da, ako znamo da sve naše - nije naše, barem ne ono materijalno, zašto s tom sviješću pristajemo na život usmjeren ka stjecanju, a ne ka stvaranju?

   Koji to dio naše ličnosti pristaje na žrtve identiteta, sve u ime stjecanja? Koliko je to samo kratkovidno...

   Ovo je priča o vremenu, svrsi, smislu i odabiru.

   Dakle, jedino što stvarno imamo je vrijeme. Neko određeno vrijeme našeg boravka u ovom obliku, na ovom mjestu. Danas ne bih o našoj duši, njenoj povijesti, selidbama iz tijela u biljku, mrava, kita, kukuruz, magnoliju, feferon pa nazad u majmuna, stakora, plijesan na siru, madakaskarskog lemura, sve do natrag u nekog Peru s pumpe i na kraju niza dolazi Dimitrije, što te jebe sporo pa sve hitrije i hitrije....

   Znači, pričam o ovoj jedinstvenosti tijela i duha, na planeti Zemlja, u ovo vrijeme sadašnje. To vrijeme je ograničeno i naše. Samo naše. Rijetko se ko rodi i ode točno kad i mi, a sve i da se to dogodi, naše je vrijeme - samo naše...

   Kako ga ispuniti, sto s njim učiniti, što odabrati za svoju aktivnost da svrhovitost ne dosegnemo samo po legendarnoj alanfordovskoj " nisi beskorisan ako možes poslužiti kao loš primjer.."?

   Odabir je vrlo intimna, rekao bih jos jedna od ekskluzivno samo nasih stvari koje posjedujemo i zato ju nema smisla komentirati u pozitivnom kontekstu. Dakle, zašto je netko odabrao biti slikar, a netko drugi zica euro kad ti na punom parkingu pronađe mjesto. Ne bih u to ulazio.

   Zanima me zašto toliko ljudi juri imovinu, a ne razmišljaju o sreći? Svrsi. Smislu. I, na kraju, stvaranju i kreiranju nečeg samo svog, u čemu će uživati, osjećati se dobro i biti sretni? Gdje i tko nas je naučio da posjedovati pod cijenu gubitka identiteta, ili ne pronalaska svoje svrhe, toliko jurimo, ko muhe bez glave, samo da zaradimo i time nesto kupimo, što na kraju neće biti naše, a koštat će zdravlja, sreće, osjećaja ispunjenosti i svrhovitosti vlastitog života?

   Da se razumijemo, postoje psihološki profili osoba poznatih po opisu lovac - sakupljac, no, ovo nije priča o njima. Zato jer oni sakupljanjem postižu svoju svrhu i prati ih osjećaj sreće i zadovoljstva kad promatraju kako se hrpa nečega povećava. Ali, sretni su. 

   Ovo je više prica o nesretnima, praznima, depresivnima, neispunjenima, koji u ime stjecanja rade ono što ne vole, dok im neki talenti ili sklonosti, čijim bi korištenjem i razvojem postigli svoj puni potencijal i posljedicno, vjerovatno, sreću, stoje u garaži, dok oni jure stjecati nešto što će i tako izgubiti, odnosno, što nikad stvarno i neće biti njihovo....

   Kažu da samo oko 5% ljudi radi ono što voli. Kažu i da je najveća umjetnost i sreća pronaći posao koji volis, jer tada nećeš morati raditi. Odnosno, posao će ti biti hoby. Nemam ništa protiv da to pronađe samo tako malo ljudi, ali me čudi da veći broj nas to niti ne pokušava pronaći. 

   Onda dolazimo do još jedne samo naše kategorije. To je nas unutarnji život, naš intelekt, emocije, zdrav razum, mašta, upornost, otpornost na neuspjeh (btw, u školi se nikad ne uči o privremenom neuspjehu, koji je sastavni dio svakog (veceg) uspjeha).

   Postavljam si pitanje zašto tako malo nas koristi svoje vrijeme i samo svoje, gore pobrojane, kategorije za kreiranje boljeg života? Za biti sretan. Za biti ispunjen. Za tražiti i pronaći svoju svrhu. Svoj "zašto" sam se rodio. Svoj smisao....

   Sredinom dvadesetih sam naivno zaključio da je otprilike 50% ljudi prosječno pametno, a da su ostatak - idioti...mislio sam i da sam jako strog u ocjeni. 

   No, grdno sam se zajeb'o. Naime, preko 90% nas smo ljuti idioti. U to ubrajam i sve prosječne, jer dozvoliti si ostati prosječan je idiotizam najkaznjivije vrste. Ne pronaći, odnosno, ne tražiti i ne pronaći baš ništa u sebi.

   Idiotizam je zarazna bolest. I, genetska. Prenosi se s generacije na generaciju, a njime se zaraziti možemo i losim odabirom okruženja. 

   Ne raditi na sebi je najveći grijeh. Ne paziti na svoje tijelo, mozak, duh, znanje, misli i smjer kretanja i djelovanja. Ne čitati. Ne putovati. Ubiti vlastitu radoznalost. To je pouzdan način kako ćemo zaroniti u besmisao i depresiju, pogotovo kad prođemo fazu reprodukcije i zadovoljavanja osnovnih fizioloskih potreba. 

   Nažalost, upravo završetkom tih prirodno određenih faza, većina ljudi postaju živi mrtvaci i tumaraju tako do smrti. Zato što se idiotizam, nečinjenje i svaki drugi oblik samosabotaže toliko razvio da je maglom pokrio sve perspektive.

   To je tužno za gledati. Ali, i tako logično, tako prirodno. 

   Nisu svi ugođeni da misle, da se razvijaju i da budu sretni. Fali potencijala za to.

   Ali, zato ne fali predispozocije postati kvalitetan idiot. 

   Devet od deset nas tu priliku ne - propušta...

   

Važnost programa

    Svi mi od ranog jutra slijedimo sličnu šprancu zadovoljavanja fizioloških i inih potreba. Razlika je samo u redoslijedu i određenim navikama, koje nisu baš potpuno iste svim ljudima. Tražiti i naći razliku u cjelodnevnom rasporedu nije teško i nije neka mudrost, no, upravo tu leži uzrok stvaranja jedne druge predispozicije.

   Vjerujem da energetsko oblikovanje svakog čovjeka kreće iz njegove vlastite mašte. Dakle, otprilike, svako izmašta nekog sebe, koji će se istom tom sebi sviđati, ili će zadovoljiti određene potrebe samorealizacije.

   No, tad slijedi ključni dio. Onaj koji odabire način kako do sebe stići. Obzirom da smo mi ljudi uglavnom krmad, lakoma, lijena i sklona valjanju u blatu, izbori su nam na tom tragu. Tu mislim na izbor nacina spavanja, prehrane, izbor posla ili aktivnosti koja nas hrani, izbor kako ispunjavamo slobodno vrijeme, etc...

   Ponavljanjem tih izbora oblikijemo svoje navike. Uz neke prirodne predispozicije i okruženje, navike oblikuju naš karakter. Karakter, uz našu fizičku stvarnost, neke okolnosti i "slučajnosti", stvara naš personality, našu osobnost.

   Pozorno pratim zbivanja u meni dragoj Srbiji. Zemlji, u kojoj imam brdo poznanika i nekolicinu bliskih ljudi. To okruženje zrači jednom posebnom energijom, da ne ulazim sad u analizu šta i kako. Proveo sam tamo tri godine, koje su mi zauvijek, na bolje, promijenile život. 

   Pratim, dakle, kao uostalom i vecina ljudi, studentski pokret otpora vladajućem režimu. Neću otkriti toplu vodu, ako konstatiram da je zadivljujuća i zarazna energija mladih ljudi, koji su zakačili sve slojeve društva, jer im je prekipjelo, dosta im je. 

   Iz mog kuta gledanja, mobilizirana je suštinska, kritična masa, potrebna za promjene. No, naslućujem ogroman problem. 

   Srbi kristalno jasno artikuliraju što i koga više ne žele. To je jasno i maloumnima, slijepima, pijanima i zaljubljenima. Nekako mogu, kao fusnotu, provući zajedničku nit spajalicu nabrojanih kategorija, uz prepoznavanje sebe u njima, ali to danas nije tema, što me ne sprečava da se nasmijem samom sebi...

   Problem je što se jako dobro sakrila, ili je nema, ideja kamo i s kim idu naprijed? Koji su to ljudi i koji je to program za idući korak, koji će kapital energije protesta PROTIV pretvoriti u stvaralačku silu ideje ZA koju se isplati sve ovo?

   Jasno je, brine me nedostatak programa i ljudi. Ili, obrnuto, ljudi s jasnim programom. Mislim da na tu karta igra pozicija. Tresla se brda, rodio se miš, strana podrska je tu, jer se pracenjem svjetskih medija primjecuje konstatiranje, ali i nemiješanje, sto je znakovito. Bez pravog programa, kopnit ce ova silna energija i Vučko će na idućim izborima dobiti 103% glasova, kako mi je duhovito komentirao jedan poznanik...

   Ko će (im) biti kriv, ako se takav scenarij odmota? Naravno, ali tko je scenarist? Tko je režiser? Tko je taj baja, koji će artikulirati želju za promjenom u konkretan program? 

   Jer, taj program je ključan. Bez njega, sve ovo je maskenbal. Nakon kojeg ostaju glavobolja i još veći nered...

   Zamislimo sad situaciju dvoje klinaca, koji se zaljube u svojim, recimo, kasnim dvadesetima. Kažem klinaca, koji to, možda, više i nisu, ili nebi trebali biti, ali, to je sad opet neka druga, ne kazem manje vazna, tema.

   Neko ih vrijeme furaju hormoni. Zaneseni su, sve je šareno, svjetlucavo, plove paralelnim svemirom. Njihova je energija zarazna. Doslovno se može rezati nozem, na mjestima gdje borave, čak ako i nisu fizički skupa, iz svakpg pojedinačno zrači poseban sjaj.

   Fascinantni su, ali, naslućujem ogroman problem.

   Oni savršeno znaju što im se sviđa, no, ne znaju da to što ih fura ima vrlo ograničen vijek trajanja i ukoliko se ne pretvori u neki oblik stvaralačke energije, rasplinut će se kao mjehur od sapunice, kao, nedaj Bože, energija studentskog pokreta...

   Jer, momentum je sad i ovdje. Na njega znamo i možemo nasloniti program, ili, ne znamo. 

   Otići u svojoj mašti u izgled idealnog, ili, poželjnog sebe, je predispozicija koja odgovara na pitanje tko želim postati?

  No, tu ne staje. Masta, uz pomoć čitanja, putovanja, obrazovanja u širem smislu, dakle vanškolskog također, ili pretežito, nam pomaže smisliti adekvatan program, koji će odgovoriti na pitanje kako i s kim ću postati onaj TKO, koji zelim biti.

   Ukoliko u momentumu zaljubljenosti nemamo ideju, ili nemamo fokus odgovarati sebi na pitanje tko skupa želimo postati, kako ćemo tamo stići, kojim se metodama pritom služiti, silna pokretačka energija, kojom smo tad blagoslovljeni, ili, kaznjeni, ovisi, proizvest će spaljenu zemlju iza nas...

   Ta silna energija je, zapravo, vrhunska prevara prirode i služi reprodukciji. No, može biti i inspiracija za bilo koji oblik novog stvaranja. 

   Jedino zašto ta silna energija nije namjenjena je - nedostatak programa...

   Ukoliko se tako nešto dogodi, a, svjedoci smo, često se dogodi i individualnom i kolektivnom svjesnom umu, tad ta energija dobiva prvo negativan predznak za svoje vlasnike. Jer, po zakonu fizike, energija ne može nestati, može samo promijeniti predznak.

   Tako preoblikovana energija stvara spaljenu zemlju. Zato što nije bilo svijesti da je ona tu i da ju samo smisleni program može voditi u smjeru dobrom za njene "proizvođače".

   Da zaokružim, ako nismo u stanju, a svi nalazi i rezultati pokazuju da kolektivno nismo u stanju, napraviti program, cak ni sa svojim svakodnevnim navikama, koje nas oblikuju, kako možemo očekivati da sno sposobni kreirati program usmjeravanja energije zaljubljenosti u paru, a da ne govorim o energiji višemilijunske grupe...?

   Zato postoje lideri. Ljudi koji to mogu. I, znaju.  Koji su za to rođeni. Koji od učmale, svojom energijom, naprave veselu atmosferu. Ljudi koji znaju artikulirati energiju u program. Ne nužno uvijek ni dobar. Ali, program. 

   Tvornička postavka da biramo vođe koji nisu lideri i da su mediokriteti postavljeni na mjesta izvanrednih je odraz jasnog plana dekonstrukcije jednog društva. 

   Kakav nam je plan i program u određenom vremenu? 

   Program putovanja, program skolovanja, program zajebancije, program spavanja, sexa, program kako cemo u jednoj veceri popit gajbu pive....

   O kvaliteti tog programa ovisi hoce li nas, i koliko, ujutro boljeti glava....