Sve do jednom

    Dobro, dobro, dobro trebam razmisliti tko sam zaista. I, koliko je lažna slika u koju vjerujem i čiju formu hranim.

   Zaboravio sam sam sebe suočiti s onim ogledalom, u kojem se svi drugi dobro vide. A, šta u njemu vidim ja?

   Kako mi ponekad bajkovito zvuče priče o vlastitoj snazi. Ono, kao, mogu sve, prolazim kroz zid, bla, bla, bla...

   Kao što nije hrabrost izostanak straha, tako ni stabilna forma ličnosti nije izostanak oscilacije. Hvala ti, moj osobni dnevniče, što si mi dopustio da ti sad to kažem. Pročitao sam pet puta tu rečenicu. Stabilna forma ličnosti nije izostanak oscilacije. Stabilna forma ličnosti je način suočavanja s oscilacijama. 

   Božanstvena je moć pojačane osjetljivosti. I, njena uništavajuća sila je istog intenziteta. To je paket. Take it or leave it. 

   Šta je, Marko, pičko? Stvarno si mislio da si nedodirljiv? Stvarno si bio toliki napuhani debil, da si se usudio pomisliti kako si stabilan?  

   E, pa sad vidiš ko si. Zreo za reset. Za propitati sustav vrijednosti i posljedičnih ponašanja.   

   Samo, ima tu nešto. Nešto dobro. Zapravo više toga dobrog. I, jedna izvanredna osoba.

   Dragi dnevniče, kad već ovako pričamo, daj da to ogulimo do srži. Da ne ostavljamo za kasnije. Mlaka juha je ionako zakurac... 

   Prvo što ti želim reći je fantastična spoznaja da sam živ. Kad kažem živ, mislim da sam otkrio da sam još uvijek sposoban osjetiti nevjerovatnu energiju zaljubljenosti. Možda i najintenzivniju ikad. Jer je došla na čistu dušu i potpuno neočekivano i neplanirano. 

   Iskreno do kraja, nikad nisam prestao vjerovati u postojanje tako nečega, ali sam sumnjao u to da će me život počastiti toliko obilno. Kad sam proveo dovoljno vremena sam, odbacio predrasude, očekivanja i prošlost ostavio tamo gdje joj je i mjesto. U prošlosti.

   Zahvalan sam na tome. 

   Reagirao sam brzo, osjetio jako, bio sam ludo hrabar, jer nisam imao vremena. Ponosan sam na to. Također, realno svjestan činjenice tko je otvorio vrata i čija je odluka presudila. Toliko znam. Toliko sam ostao prizemljen, ponizan i svjestan činjenica. 

   Podjednako smo višeslojni. Bazično veseli konzumenti života. Oštrog oka. Ništa ne prolazi ispod radara. Neobičnog i pretjerano iskrenog mindseta. Kreativni. Na granici ludila. Pomalo ufurani da možemo sve. Znati, kontrolirati, ali prije svega osjetiti.   

   Ne koristimo kočnicu. Kočimo gasom. Jurimo velikom brzinom, stvarajući ovisnost.  

   Ljutimo se sami na sebe, jer gubimo dodir s realnosti. No, kako  biti i ostati realan, kad napokon dođe netko ko ima svega isto ko i ja pa, možda, i još malo više. To je kao da nađeš nekog nakon putovanja zvanog život.  

   Ponašamo se kao petnaestogodišnjaci. Potpuno ludo. Izgubili smo dio sebe. Kad vidim njen poziv na ekranu mobitela, kroz tijelo mi prođe takva božanstvena energija, neusporediva s bilo čim drugim. Na tome sam također zahvalan.  

   Imamo nekoliko realnih problema. Razdvojeni smo. To možemo premostiti privremeno, ali povremeno stvara ludilo. O tome želim s tobom popričati, dragi moj.

   Kad sam na početku rekao sam sebi da sam pička, mislio sam na iduće...

   Vidiš, majstore, da ne kontroliraš ništa. Teško ti je to prihvatiti, jelda? A, baš je tako i baš tako mora biti. Baš tako.  

   Dragi Marko, ti nisi njen doktor. Da joj liječis dušu. Nisi ni estetski kirurg pa da joj razvučeš osmijeh baš uvijek. Prestani si umišljati da si svemoguć, da sve znaš i možeš. Znam da i sam sebi takav ideš na živce. 

   Slijedi ti borba, junačino moja od papira, borba za uspostaviti zdrav odnos sam sa sobom. Odnos očekivanja, odnos pronalaženja pozitivnog, odnos da ne zaboraviš zahvaliti na svemu, a ne pizditi nad onim što (još) ne možeš i za što (još) nije vrijeme...

   Bog ti je poslao veličanstvenu ženu. Moraš živjeti s činjenicom da je netko jednako veličanstven, ako ne i veličanstveniji od tebe, dragi Sulejmane. Ne boj se. Samo upali mozak. Srce će ti ionako pregorjeti od pojačanog rada. 

   Imam neke životne kilometre, imam s čime nešto usporediti. 

   Ako me sjećanje ne vara, a sigurno ne vara, postigao sam dosta toga što sam želio i čemu sam težio u životu. Izgradio. Proputovao. Ostavio duboke tragove. Bio sam dijelom velikih priča. Bio sam dijelom i loših priča. Sve me to obojilo jakim i intenzivnim bojama, sa svim nijansama. Mislio sam da sam izgrađen. Misliti se opet pokazalo kao drek znati....

   Ne znam ništa. Sve što je bilo još do jučer, danas jednostavno - ne vrijedi...

   Zamisli, draga testosteronska nakupino bjelančevina, kako te ljubav protresla. Kako ti je promijenila rakurs i prisiljava te da se mijenjaš.

   Nije ti to baš nešto ugodno, jelda? A, opet je...istovremeno, prelijepo i neugodno...vrti ti po želucu i glavi...kreneš, staneš, pišeš, brišeš...

   Utječe na tebe, debilu, napokon netko utječe na tebe. Idi plati misu u crkvi za to. 

   Ljubi je, pazi je, ali i pusti je, ova ptica ima zlatna krila i vrijedi samo kad leti...tad je vidiš u veličanstvenom izdanju...

   I, ne boj se da će zaboraviti gdje si, to nije ta vrsta koja zaboravlja...

   To je vrsta koja će te učiniti boljim i kompletnijim, dodati točno ono što fali, što nitko nije mogao, niti znao...

   A, ti ćeš nju time usrećiti, ona će time pronaći sebe...

   Šta ti nije jasno, debilu?

   

Zlatna svjetlost

    Jednom sam prolazio pothodnikom između Utrina i Zapruđa. Jednom od tisuću puta. Bio je početak devedesetih, ili kraj osamdesetih. Bilo je sve zašarano neorganiziranim grafitima. Svako je mogao reći što želi. Taj put sam primjetio poruku NEMA RAJA BEZ ČEKANJA...

   Nemam pojma zašto sam ju zapamtio, kad ju uopće nisam razumio? Ili, sam ju možda baš zato zapamtio, jer ju nisam kužio pa, ajde, reko', nek' stoji tu dok mi ne sjedne...

   Pričekati, odgoditi, biti strpljiv, nešto preskočiti u ime višeg cilja kod nas nije nacionalni sport. Nije bio niti meni. Naprotiv.

   Nisam skakao na prvu. Puno puta sam skočio na nultu, ili na minus prvu. Toliko o viziji. Toliko o strpljenju. Toliko o dugoročnom planiranju. 

   Nakon određenih brzopletih odluka i katastrofalnih posljedica, čovjek analizira i shvati da je žurio. No, teško mi mijenjamo tempo. Tko je brz, ostati će brz uvijek. Šta mu može pomoći da ne promaši stazu? Samo zlatno svjetlo...

   Ponekad u snu zamislim svoj um i unutarnji život umotan u više slojeva. Kao u onim korama za burek ili za štrudle. Odmotaš jedan sloj i kad pomisliš da si stigao do nadjeva, pojavi se kora ispod, nepravilna, koja te odvede na posve drugi kraj tog komada. 

   Takav um proizvodi snove po jedinstvenoj matrici. Svakom čovjeku drugačijoj. U tome i jest ljepota. 

   Univerzalne vrijednosti današnjice su zdravlje, pogotovo u doba pandemije te materijalni status, kao neka vrsta sigurnosti. 

   Šteta da je kod nas još uvijek priča o tome tabu tema, ali mene zanima je li danas ljubav ikome prioritet? Ljubav u širem smislu. Ljubav u užem smislu. Ljubav u svakom smislu. Samo Ljubav. #mosabavlju

   Imam osjećaj da Ljubav vodi zdravlju, sigurnosti, uspješnosti, zadovoljstvu, osjećaju ispunjenosti. A, ne obrnuto. Da poslovni uspjeh, status, zdravlje ne vode k ljubavi...

   Volim se tako malo zaplesti u ta naizgled suluda pitanja. No, jesu li zaista toliko suluda?

   Vremenom sam osvijestio taj svoj konflikt s tzv. realnim svijetom. Niti on prihvaća mene, s mojim snovima, niti ja želim prihvatiti njega, koji racionalizira i briše snove. Zato nisam uspješan koliko bih mogao biti, da prihvatim neke zakone, no moj ustroj to jednostavno sistemski odbija i pomalo glupavo, u već nekoliko različitih aktivnosti ispadam totalni kreten u odnosu na potencijal koji imam. 

   Ne želim ispasti nezahvalan pa podcijeniti sve što sam napravio, što imam, što jesam i čime se mogu samo ponositi. No, nešto mi je falilo i to nešto sam dosad očito tražio na mjestima gdje je to nešto zaista postojalo, ali moj programski jezik nije bio tome kompatibilan. Toliko sam žudio, ali bih se redovito razočaravao. Nekad prije nekad poslije. Tražio sam ljubav.

   To su sve bile škole. Učimo dok dišemo. 

   U posljednje sam se vrijeme prilično osamio.  Donijelo mi je to puno vremena za miran život, u kojem sam mogao bez neke panike pogledati i unatrag. 

   Zanimljivo je što sam pronašao, što sam uvidio.  Stvari su tako jednostavne, kad ih pogledaš s dovoljne udaljenosti i shvatiš da si već na početku, bez obzira na dob i zrelost, sve vidio, ali si odlučio, iz nekog razloga, sve zanemariti. 

   Lošiji dio te priče je što su upravo te informacije iz najranijih faza, kasnije stigle na naplatu. 

   Dobra je vijest što kad sad u vrlo najranijoj fazi vidim, osjetim, kad dođe do mene informacija da ima nekih smetnji, praktički ne mogu pogriješiti. Uvjetno rečeno i s dozom pretjerivanja, ok, ali moji su izbori postali puno zreliji. Naime, automatski sam dvije godine sve odbijao, za što sam procijenio da svima uključenima nebi bilo na vrhunskom nivou. 

   Sad se vraćamo na onu sintagmu kako NEMA RAJA BEZ ČEKANJA.

   O, kako ju samo danas dobro razumijem. I, koliko te nebo nagradi kad si pošten prema svima, bez obzira koliko to nekad košta i bude osjetljivo za izreći. Pogotovo za provesti. Nekad bude baš toliko teško, da čovjek, srećom privremeno, izgubi volju za nastavkom.

   Kad najmanje očekuješ, kad ništa ne očekuješ, kad si potpuno pomiren sa sobom, svojom prošlošću, kad svatko zauzme svoje mjesto, zdrav i sretan, daleko od tebe, kad se pobrineš o svemu, bez obzira koliko koštalo, tad se i Svemir pobrine o tebi.

   Tad ugledaš zlatno svjetlo, toliko pravo, toliko jako, toliko prepoznatljivo, jer, čekaš ga cijeli život i bio bi glup da ga ne primjetis, odmah primjetiš, da ti potpuno počisti sve i postanes najbolja verzija sebe...

   Tad se sve sklopi na pravi način, svima i svemu usprkos, tad sva moja uvrnutost i insistiranje na principu ljubavi dobiju svoj oblik i formu.

   To je raj kojeg je vrijedilo čekati...