Ponos, svojeglavost i ostale bolesti ega - tema: EGO

    Tijekom praznika, osobito božićnih, skloniji sam popričati sam sa sobom. Novu Godinu tradicionalno ne doživljavam. Sarma pa u 9 u krpe. Meni je NG kad ja velim da je vrijeme za proslave, ovo programirano pa još gratinirano nervozom oko "di ćemo, s kim ćemo?" , hvala, ali ne hvala!

    Moj dragi braco i njegova supruga nam od Božića već godinama naprave spektakl. Obzirom da ljubav ide kroz želudac, volimo se toliko neumjereno, strastveno i inovativno, da nema ozbiljnijeg filma s tolikom količinom emocija.

    Zanimljivo je da kako godine prolaze, ono čega sam se nekad užasavao, postaje trade mark blagdana i njihova suština. Samoće, naime, osobito u trijeznom stanju. Ako je pakao postojao u mojim mislima, kulisa mu je izgledala tako. A, i sadržaj. Bijeg je bio rješenje. I masa ljudi. Buka. Lažni sjaj. 

   Do novogodišnje noći, a iskreno rečeno, pojma nemam pišem li ju korektno malim početnim slovom, imao sam zadatak ubiti tijelo. Glava je sama padala pa mi sarma i san nisu padali teško. Dapače. Kroz "veseli decembar" sam uspio pobjeći od svega, osobito danima kad nikog nigdje nije bilo. Uh, to su bili dani ponosa i slave. 

   Jednom sam se probudio žedan ko šoder graba pa sam u frižderu, uz hladnu Cedevitu, pronašao cipele. Vrlo uredno složene. Na posebnoj polici. Ne daj Bože da ih ostavim razbacane i odbačene u hodniku. A, ne, ne...ipak sam ja iz fine familije...izbačen! 

   Ne moram posebno pričati kakva su to bila buđenja. Prvo pogled na mobitel. Nalet srama. Kakav umorni pjesnik. Putena verzija Devet i pol tjedana, bez hommaga Posljednjem tangu u Parizu. Maslac volim, ali samo na kruhu... Dragi i mili Bože, kakav idiot. Takav, u stvarnosti, ne bih mogao ispuniti ni 10% obećanja/prijetnji iz tih poruka.  Nema veze, nije me spriječilo da riječima i slikom pošaljem sulude ideje ljudske seksualnosti. Posebna specijalnost su bile adrese. Na koje sam slao. To što sam još živ, također je Božja volja. I sreća, da su redom sve moje simpatije bile puno pametnije od mene. Pa su razlikovale bitno od nebitnog. I redovito su brisale...valjda jesu, nadam se da jesu, štoviše, molim Boga da jesu...

   Velika mi je fora gledati trenere koji inzistiraju na disciplini, poštivanju hijerarhije i na obrani. Znate, to su najčešće likovi koji, kao igrači, nisu mogli čuvati stolicu, švercali su se na svim fizički zahtjevnim vježbama, skrivajući se po "kantunima"...falšali su na inicijalnim testiranjima, da bi im napredak na završnim bio veći...takvi su danas veći katolici od Pape...ako mogu oni, mogu i ja...

    Danas mogu s velikom sigurnošću reći da sam imao veliki problem s egom. Ego nije loš suputnik života, ali u malim do umjerenim količinama. Mene je raznio, jer sam sam sebi nametnuo previsoke i što je još važnije, nerealne ciljeve u vremenu. Nisam bio realan u očekivanjima kad će se nešto dogoditi. Želio sam sve sad i odmah, sa samim sobom u glavnoj ulozi. Samo kad sam bio glavna uloga sam bio dobro. Dobro, ništa posebno. Umjesto zahvalnosti na svemu što sam imao/mogao, ja sam pizdio, izrazito pizdio nad onim što je trebalo pričekati. Pa kad nisam dobio odmah, poput razmaženog djeteta sam rušio sve dobro. My way or no way. Tamo gdje sam tada bio nije moglo proći. Nisam bio toliko dobar, a i da jesam nebi prošlo...

    Pizdunski sam sve zamotao u kobajagi nezainteresiranost i lijenost. A, to je vrlo opasna igra. Život počne vraćati kad najmanje očekuješ. Pa od pole positiona klkizneš u šesti red. Od tamo je puno teže napadati postolje. Dok neki normalni dječaci, zahvaljujući svom radu, svom ponašanju i pristupu rade korake od sedam milja. Jedino što poštujem kod sebe u toj fazi je što nisam osjetio nikakvu ljubomoru. Cijenim tuđi uspjeh i raduje me. Oduvijek.

    Trka uzaludnih ciljeva tada kreće dalje. Svjestan sranja koje sam izazvao, ne kočim, odnosno kočim gasom. Pa postajem verbalno iskričav, postajem ciničan, negativan. Vrlo, vrlo svojeglav i nepredvidiv. Samo zato što moja genijalnost nije prepoznata, nije valorizirana, nije joj dana adekvatna pažnja i prilika. Normalno da je grudica postala lavina. Jurim nizbrdo. Nije pitanje hoću li stradati, nego koliko ću ljudi putem pobiti?

    Nekakva vrsta kretenskog ponosa, ako se to uopće ponosom može nazvati, mi nije dala da se korigiram. Kao da bih time priznao poraz. Obzirom da sam vrlo sugestivan, mogu sam sebe uvjeriti u što god poželim. Obzirom da sam verbalno dominantni manipulator, mogu i druge uvjeriti u svoju "istinu". Zapravo sam, kao pičkica, tržio opravdanje i zaklon. Pronašao sam ga u svojoj bolesti. Koja uopće nije bolest, ali je meni došla kao od Boga poslana. Da mi napravi sjenu, da mi napravi konačni hlad. Prema van. Da svi moji promašaji postanu smisleni. Da ne budu rezultat toga što sam bio pička, nego da imaju neko drugo pokriće.

    I, stvar funkcionira. Ali, na van. Nitko ne dvoji. No, rekoh, paklena je to igra. Navečer legneš sam. Jedino sam znaš punu istinu. Prava je istina moj bijeg. Jer sam se usrao borbe. Jer sam bio pička. To je obilježje mog karaktera. Pobjegnem. Ne treba meni nitko govoriti da sam u puno situacija pokazao muda. Karakter. Ja sam prema sebi brutalan. Ili sam prvi, ili bolje da se nisam ni rodio...Šteta da takav stav nisu pratile adekvatne radne navike. Kad kažem pička, to su vrhunski kriteriji. Po prosječnima sam heroj. Karijera s 50.000 injekcija i 30.000 mjerenja razine šećera u krvi tokom 20ak godina... 

    Što slijedi dalje? Naravno, autodestrukcija kroz način života. Ili sam najbolji, ili najgori, nema sredine...

    Krug se sad zatvara sekvencama s početka priče. 

    Ono što donosi samoća u trijeznom stanju je sudar s istinom. Na živo, kako bi se reklo u ratnoj kirurgiji. No, postoji u ovoj priči još nešto. To je možda još važnije. 

    Mi živimo u jednoj glavi. Ne možemo imati jednu na poslu, drugu doma. Obilježja karaktera se razljevaju po svim segmentima života. Kako sam se lako predao kad stvari na poslu nisu išle željenim tijekom, takav sam bio i privatno. Ili je išlo lakoćom, ili sam lakoćom sve razjebao. Pa sam na taj način izgubio, odnosno pustio da odu neke stvarno kvalitetne osobe iz mog života. Nikad nikom nisam priznao koliko me je boljelo. Bilo je zamotano u pjesmu i šalu. Pogotovo moja zadnja veza s najkvalitetnijom osobom koju sam imao pored sebe. Što nikako ne znaći da i druge nisu bile super. Svaka na svoj način. Gospodin Šamanić nije bio spreman na borbu za ideale. Pa su se rasplinuli kao mjehur od sapunice, a moje su partnerice našle spas daleko od mene. Na sreću. 

    Kako je to sve zapravo vrlo jednostavno. Sve ide prema matrici. Našeg života. Možda usput, spomenuti ću samo, što mislim, a nikad ne izgovaram, o ljudima i situacijama u kojima se sakriju ko mali miševi. Ako sam prema sebi strog do brutalnosti...

    Dobra je vijest da sam još živ i zdrav. Barem do obrva. Dobra je dijagnoza više od pola uspješnog liječenja. Blog je moja kanalizacija. Moj sudar sam sa sobom. Zato je toliko autobiografski. 

    Trebalo bi donijeti i neki zaključak. Malo me toga strah. Tek, da ću birati i biram potpunu samoću. Ne znam kud me vodi, ali se dobro osjećam. Kao kad se dobro, s oproštenjem, iserete ujutro. Možda nije slučajno da ovaj tekst pišem na novom laptopu. 

    Nemam neke velike zasluge, Bog se najjače smije našim planovima, no ja ipak vjerujem u novi početak. To je i numerološki suđeno osobama rođenima 11.og u mjesecu... 

Velike lekcije - tema: ZABLUDE

      Sjećam se osjećaja kada bih slagao školsku torbu. Nisam tada pojma imao o široj slici nečega, makar mi je bilo kristalno jasno da bolje vidim, ako se popnem na nešto više. Fizika je to, u osnovi, ali na kraju sve ovisi i o obradi prikupljenih podataka. Možda najviše? Što ću napraviti, kako sortirati i, za mene najvažnije, znam li, mogu li, želim li sve to primijeniti, ključna riječ primijeniti, prikupljeno u neku konkretnu akciju?

   Kod tog slaganja sve sile ( manje ili više) (ne)potrebnih knjižurina, teka, rječnika, šalabahtera, kajdanki, notesa, novina (nije lako preživjeti dan u tramvaju), meni je osnovna mjerna jedinica vremena i pripadajućih obaveza bio tjedan. 

   Što mogu očekivati taj tjedan? U kojem predmetu imam čistu situaciju, gdje sam u naletu; znanja, razumijevanja, statusa kod profesora, a gdje nešto od toga škripi? 

   Ja sam bio, nažalost, napravljen na cilj, na rezultat, a ne na put do cilja. Pojednostavljeno, nije me bilo briga, niti je bio centar mog fokusa koliko ću naučiti. Ne. Iskreno ne. Centar mog fokusa je bila ocjena. Ocjena iz pojedinog predmeta, a još više, izbjegavanje negativne ocjene. I, na kraju, njegovo kraljevsko Visočanstvo, opći uspjeh. 

   Da, tužno je, meni je jedan " zbroji pa podijeli s brojem pribrojnika" srednji, prosječni broj, bio centar svemira mog školovanja.

   Možda sam, kao neka retardirana podvrsta alfa mužjaka, bio orijentiran na preživljavanje. Na lutanje i sakupljanje. Svega i svačega. Kao naše bake i njihovi podrumi, tavani, šupe, garaže, ormari...znate ono, puno svačega, ali malo jednoga, pravoga, konkretnog...malo nečega...

   Dakle, na kojem satu mogu spavati, na kojem moram slušati ( ne zato što želim, nego zato što to štedi vrijeme), a kojeg je taj tjedan - najbolje izbjeći. Što sam bio stariji, više sam izbjegavao. Postao sam izvrstan u smišljanju izgovora. Prvenstveno samom sebi. Plasman ideje, kroz sjajan celofan, ionako nikad nije bio problem.  

   E, da, to slaganje tjedna...nestvarno je, ali uvijek sam napamet znao sve svoje ocjene, kad sam igrao statistike...niti u jednom trenu ludila nisam izgubio fokus na neke brojeve...uvijek znam koliko gdje imam novca...i u nekim drugim agregatnim stanjima, nikad nisam izgubio fokus na to...i, tu leži ključan problem.

   Dok si fokusiran na semafor i promjene na njemu, dok traje tekma, propuštaš kreirati promjene u igri. Koje suštinski promjene i stanje na semaforu. Semafor mora biti posljedica. Stanje u novčaniku mora biti posljedica. Izgled tvoje stranice u imeniku mora biti posljedica.  A, ti moraš biti fokusiran na uzroke. Na kvalitetu izvedbe elemenata na tekmi. Na kvalitetu sadržaja prilikom izlaska. Na ono što naučiš na nastavi. 

   Kod pravilno usmjerenog fokusa, može se dogoditi privremeni zastoj u rezultatu. No, tada ponovno moramo naći motiv i zadovoljstvo u kvaliteti izvedbe. A ne, poput mene, odmah pizditi što škripi. To pokazuje manjak vizije. Manjak vjere. Nedostatak šire slike u vremenu: tko sam ja, što radim, zašto to radim, kako to radim, kad mogu očekivati neke rezultate, koje su realne prepreke na tom putu, koje me mogu usporiti, kako se tada ponašati?

   Kako je to izgledalo u praksi? Ukoliko se posvetim, kroz trening i kasnije utakmicu, pravilnom izvođenju sve sile detalja: uhvati pravilan ritam života, hranjenja i odmora, pij dovoljno tekućine i suplemenata, odradi pripremu i uvode u treninge, prevenciju. Odradi jačanja, vježbe eksplozivnosti, vježbe fleksibilnost u teretani. Stavi fokus na detalje individualne tehnike. Razmišljaj i budi prisutan duhom na analizi dosadašnjih protivnika i pripremi za idućeg. Stvori sliku svoje uloge. Uklopi je u grupnu taktiku. Treniraj sa smislom. Ostani dodatno. Razmišljaj u čemu si dosad problematičan i kako to popraviti. Kvalitetno odmaraj.  Mogao bih do sutra i još više u detalje. Izgradnja jednog dana, jednog tjedna, jedne sezone, karijere...pravilno usmjeren fokus...pa će i stanje na semaforu, u zapisniku i u novčaniku posljedično ići ulaznom putanjom. 

   Imao sam konstantan problem održavanja visoke razine koncentracije i motivacije na duži rok. Oscilirao sam u raspoloženjima i o tome su ovisili moji dnevni, tjedni i životni ciljevi. Kad sam bio raspoložen, dobro sam trenirao, ali to nije bilo planski. To je bilo afektivno. Impulzivno. Ali, tako je bilo i kad nisam bio raspoložen. Krš i lom. Potpuni nedostatak struje. U tom trenu me savršeno nije bilo briga za posljedice. Ja sam podsvjesno znao da će doći, da ću skupo platiti, ali sam potajno uživao u tome kako mi se u tom trenu ništa neda. To je trenutak kad sve staje. To je nedostatak vizije.

   U nečemu smo dobri onoliko koliko smo loši u svom najlošijem danu. Taj standard nas određuje. Koliko duboko smo kadri potonuti.  A, ne reagirati. Ne spriječiti. Ne ublažiti. Ne usporiti. Pad.

   Ne znam koliko odgoj u tome ima ulogu? No, siguran sam da o takvim stvarima nisam učio u školi. A, odredile su mi život. To su velike lekcije.

   Lijepo ih je, mada bolno, biti svjestan. 

   Za mene ima terapeutski učinak činjenica da su sva životna sranja zapravo lekcije. Onog trenutka kad osvijestim da su sve moje kaldrme zapravo lekcije, počinjem na njih gledati drugačijim naočalama. Počinjem voljeti svoje lekcije. Počinjem ljubiti svoje rane. Počinjem voljeti sebe, baš ovakvog debilnog. Osjetljivog. Ranjivog. Blago rečeno nesavršenog.

   Tom logikom su i sva moja promašena prijateljstva, o čemu sam malo palamudio prošli put, i pogotovo bivše ljubavi, moje lekcije.

   Zbog nekog, meni nepoznatog, razloga su mi bile servirane. Uhvatim se u razmišljanju da sam zapravo i ja jedna velika i debela lekcija. Svim mojim divnim curama. Da shvate i da počnu cijeniti normalne dečke. Next door tipovi imaju puno više kvaliteta, nego bi to, na prvu, bilo za pretpostaviti...

   No, to su, ipak, stvari koje one moraju probaviti same sa sobom, ja imam svoja pitanja.

   Jednom je Grunf rekao da " je bolje biti malo glup, nego malo pametan". Nažalost, nisam bio te sreće biti malo glup. 

   Naravno da je moglo bez puno tih lekcija i naravno da ih većina ljudi ne dobiva u mojoj količini. Zato što nisu glupi i ne vjeruju u vilenjake.

   Više za sebe, napisati ću, da ih imam trajno pred očima, ključne zablude, koje su lekcije morale ispravljati u mom slučaju:

1. Svi su ljudi dobri, osim malog % kvarnih

2. Većina ljudi je prosječno inteligentno

3. Budi dobar, pošten i empatičan prema svim ljudima

4. U životu postoji jedna žena, kojom se ženiš iz fatalne ljubavi, s njom imaš djecu i živite skupa do smrti, a i poslije...

5. Sve što čuješ od pametnih i školovanih ljudi je istina

6. Dobro uvijek pobjeđuje zlo

7. Poštuj sve članove svoje šire obitelji

8. Ljubav je toliko moćna sila, da se čak i wc papir sam kupuje....

9. Svi su učitelji vrijedni strahopoštovanja

10. Žene ne prde

11. Ljudi će prepoznati tvoju želju da budeš dobar prijatelj, susjed, šulkolega, bivši muž i uzvratiti će ti isto, ili bolje, jer ti si dobar prema njima

12. Ako se ja naguzim, desiti će se čudo i meni se neće vidjeti guzica

13. Tvoje će ideje biti svjetlo u tami, a ljudi će se iz zahvalnosti hvatati u kolo i plesati na valu boljitka cijele zajednice

14. Ti si toliko prirodno moćan, da možeš trpati u sebe što god, mozak će ti super raditi

15. Ti nećeš zaboraviti svoje roditelje, kao niti tvoja djeca tebe

16. Možeš lutati, život će te čekati

17. Muškarci su najgori prostaci, a žene su fine i nježne

18. Škola je dala kruha i drugima, a ne samo profesorima

19. Ima šanse da stigneš na wc

20. Nakon svega što si naučio, nećeš se opet zaljubiti ko tele, ti si sad zreo, iskusan čovjek i ne možeš se ponašati poput balavca

   Sporo učim, a brzo zaboravljam te sam kao takav cijepljen od svakog soja tzv. normalnog života. Spašavaj se ko može...jer, čini se da spasa za mene nema. 

   Petar Pan opet ide u 7.d. Jer, dok učimo - mladi smo. Makar i ponavljali gradivo... 

U tunelu, usred mraka... - tema: ODLUKE

    Vjerujem da smo svi čuli, ili pročitali, svjedočenja ljudi koji su došli na rub, ili malo preko ruba, ovisno o kutu gledanja, koji su doživjeli tzv. kliničku smrt, ali, u konačnici, nisu preselili (barem ne tada) na Ahiret...

   Zajednički nazivnik tih svjedočanstva je bio nekakav imaginarni tunel, u koji su tiho klizili,  sužavanja spektra svjetlosti, poprimanje bestežinskog osjećaja, vrsta posebnog mira i drugačije perspektive. Ako su oni to dobro vizualizirali nakon povratka i ako sam ih ja dobro čuo?

   Prije skoro trideset godina mi je dijagnosticiran dijabetes, tip 1, ovisan o inzulinu. Na stranu sad sav šok na početku, to je uobičajeno, kao i činjenica da su ljudi tovari,  na sve se, i na batine, nekako naviknu. Jedan od potpuno prirodnih strahova bude i onaj od hipoglikemije, narodski, od pada šećera...mozak može relativno kratko opstati bez glukoze, odnosno s dozom manjom od recimo 1.2 mmol/l...inače je, da budem malo i edukativan, normalna vrijednost u rasponu 3.9 - 5.9 mmol/l...sve ispod 3.9 je hipoglikemija, naravno, najprije lakša, a zatim, kako razina pada, sve teža, s dramatičnijim simptomima, koji, ako ne uzmemo nešto slatko, mogu završiti i onim" preseljenjem" s početka...

   Ispočetka su mi hipoglikemije i bockanje bili najgora noćna mora. Zna buraz. Nažalost, on je sve prošao koju godinu prije, ali i na sreću, moju, jer je bio pribran i vodio me kroz ta, za mene, nova iskustva. Imati starijeg brata, kako dobro! Mogu misliti kako je njemu, ledolomcu, bilo na početku.. i ne samo u tome...

   No, kako to kod mene obično biva, iz govna napravim kremšnitu. Napomenut ću samo da, sve što ću dalje reći, ima karakter osobnog iskustva i doživljaja, nikako ga ne preporučujem, niti ga pokušavam afirmirati. Naprotiv. Dugoročno ga je puno bolje prevenirati adekvatnom glikemijom ( regulacijom razine šećera u krvi, kombinacijom lijekova, prehrane i tjelesne aktivnosti).

   Ali, kažem, ja osobno " volim" hodati po rubu, a i malo preko ruba. Samo zahvaljujući zaista zvjerskoj genetici, moja dugogodišnja sprdačina s hipoglikemijama, alkoholom i načinom života nije još došla na naplatu, ili nije jako...

   Malo sam se duže uvodio u meritum, barem onog što želim reći, jer ono gore je apsolutni zdravstveni meritum, koji nema alternative. 

   Dakle, zašto sam klizio u hipoglikemije i zašto sam skoro 35 godina pio ko smuk? Zašto su mi trebale te transcendentalne akrobacije? Ima tu svega i svačega, kao, uostalom i kod drugih ljudi, stvari je teško objasniti jednoznačno.

   Još jedna digresija, želim biti točan. Trenutno sam u fazi potpune apstinencije od alkohola, koja traje 4 mjeseca. Napominjem i da sebe trpam u skupinu ljudi koji su imali taj problem, makar nikad nisam popio pivo sam, nikad osjetio bilo kakvu ovisnost ili potrebu, cijelo vrijeme bio fizički aktivan, prosječna razina šećera u krvi uglavnom ispod 7.5mmol/l, što se smatra urednim za dijabetičara. Bio sam next door alkić, kao što nas ima svuda i većina je potpuno nesvjesna problema, a moju kvalifikaciju će smatrati prestrogom.

   No, ja nisam ovdje da bih tepao. Ni sebi, ni drugima. Ja sam ovdje došao reći istinu. Ili, istinu iz svog kuta.  

   Ključni problem koji imam je mjera. Naime, nedostatak mjere. U svemu. Ako jedem, ne stajem dok mi nije zlo. Ako volim, odlazim u posebnu dimenziju, a čim nestaje mog privida, doživljaja, čim mi se sve učini previše ovozemaljski, razjebem sve. Ako pijem, ili izlazim, to traje danima. Bez limita, mijenjam ekipu, okolinu, povod, uzrok, razlog - do potpunog uništenja. Kad uhvatim zalet, poderem sve kočnice... Ako nešto primim raditi, nema stajanja, niti odmora, opsesivno sve želim dotjerati do kraja...o svojim seksualnim navikama neću, ali i one su samouništavajuće i dovode u pitanje i smisao, i svrhu...

   Taksativno dalje nabrajati nema  smisla. Mogao bih u nedogled. I, nije u tome stvar. Fora je pokušati odgovoriti na pitanje zašto sam takav? Zašto je sve normalno, meni dosadno? Što me privlači u zoni sužene svijesti? Što je toliko iskričavo u tamnom tunelu? 

   Neki dan sam se kupao po velikim valovima, južina je bila. Bili su baš masivni, moćni, razbijali su se o obalu svom snagom, pjeneći, šumeći, vraćajući se natrag blago ispuhani...samo pola metra ispod razine mora i svog tog rusvaja, potpuni mir...često je tako, dok se ludilo bliži vrhuncu, i na njemu samome, potpuni mir im je prvi susjed...

   Dali sam u samokreiranom ludilu tražio svoj mir? Jer, kad kreirate ludilo, vi ste u vrsti izoliranog balona. Da niste, ne bi imali snagu, ni motiv raditi tako što. Istinske posljedice osjećaju ljudi pored vas, a vi ste, na neki način, zaštićeni, pola metra ispod razine mora, a na vrhu valova su vaši bližnji. Vi dole to uopće ne osjećate.

   Sličan je osjećaj i u hipoglikemiji. Lagano ste tupi, nemate snage ni za što pa tako ni za negativne misli. Gotovo vam je sve svejedno. 

   Da li sam postao ovisan o tome da mi bude svejedno? Jer, sve drugo bi bilo previše svjesno, previše tu, previše stvarno, a stvarno mi se nije sviđalo. Nikad. Od malih sam nogu loše podnosio istinu o smrti. O prolaznosti. O lošim ljudima i njihovim djelima. O nepravdi. O nesreći. O siromaštvu. O uzaludnosti nekih borbi. O nevjerama. O razvodima. O preljubima. O nesrazmjeru dobrog srca i slabe sudbine. Fokus mi je oduvijek više išao na negativne životne okolnosti. Osjećao sam se nekako nezaštićeno, kao da samo čekam kad će se dogoditi (iduće) sranje.

   Taj nekakav mind set nosim odmalena. Nije da nisam radio na svom tijelu. Na svom umu. Čitao. Putovao. Upoznavao se sa svim i svačim. Prihvaćao rizik. Odgovornost. Imao jasan plan i program. Određene uspjehe. Napredovao sam u skoro svim segmentima uobičajenog života. Samo u jednom nisam. Osjećam prazninu. Često. Ništa mi ju ne može popuniti. Pa sam znao bježati u puno obaveza. Kako je to znalo biti kontradiktorno, naime, što sam više stvari uspijevao završiti, pritjerati kraju, dapače, uspjeti, osjećaj praznine je jačao, da bi vrhunac doživio na samom kraju neke akcije, kad svi slave, ili su barem sretni, opušteni, ispunjeni. Ja bih bio potpuno prazan, depresivan, kao da si me dobro istukao, ispraznio, uzeo mi sok života. Tada slijedi faza ubijanja u hrani, alkoholu i glupostima. Kao neki melem, koji otupi osjećaje. I, opet paradoks. Ljudi dan nakon budu mamurni, umorni, otrovani, a ja sam bio super, spreman na još....pa na još...

   Slično je i s hipoglikemijom. Prva asocijacija je neugoda. Potencijalna pogibelj. Ali, odmah nakon se sjetim blaženog osjećaja tuposti, gdje niti jedan besmisao nije prejak, gdje je sve u nirvani ekg- a mrtvaca, gdje niti jedno sranje ne smrdi, ili barem ne prejako....

   To moje dobro tijelo je bilo i vrsta prokletstva. Da je ranije počelo slati dimne signale popuštanja, možda bih se ranije osvijestio. Ovako, godinama ništa. Činjenica je i da sam se redovito čistio, sport, sauna, sve moguće...kvalitetna i raznovrsna prehrana. 

   Sad najbitnije. Sukus svega. Odluke donesene u stanju sužene svijesti. Odluke iz tunela. Nevjerojatna lakoća razaranja. Uz osmijeh. Čista patologija. Ništa mi nije bilo sveto. Niti vrijedno borbe. Ili je išlo glatko, ili bih ja rezao. Rugao sam se vrijednim ljudima, koji bi mukom gradili. Posao. Obitelj. Ljubav. Štogod. Ja sam to prepotentno gledao sa strane i mislio si da je vrijeme truda, vrijeme izgubljeno od zajebancije...pa je nestala granica između zdrave zajebancije i samo razarajuće zajebancije, kao da je bila tim veća fora, što je rez bio dublji i veći. Sustavno sam i precizno, patološki hladno, sve razorio. Jedino što ne diram su brat, djeca i majke moje djece te par bliskih ljudi...sve drugo je sprzeno u prah i pepeo, isključivo mojim odlukama, mojim autodestruktivnostima...mojim odlukama iz tunela...odlukama otrovanog uma u otrovanom tijelu...

   Danas stojim na spaljenoj zemlji. Probuđen iz nekog dugog, košmarnog sna. Oprezno sam donio nekoliko odluka.

   Ostatak života provesti ću pri punoj svijesti. Sve što to može ugroziti je izbačeno dekretom. Doživljaji moraju biti stvarni. Koliko god teški bili za prihvatiti. Slobodu sam precijenio, a samoću definitivno podcijenio. Račun moram platiti. Ne znam hoću li imati gotovine za odjednom, ali platit ću ga na bilo koji način. 

  Efekte ne očekujem. Ništa ne očekujem. Svako bi očekivanje bilo pritajena hidrogenska bomba. Samo mozak mora biti čist, s dovoljno kisika, dovoljno, a ne previše, šećera i pozitivnih impulsa iz prirode, mirisa, boja, zvukova...

   Najveći je izazov i bitka predamnom. Mogu li si zaista sam pomoći? Mogu li snagom svog uma i volje preokrenuti tok misli i život u njegovom ostatku? Mogu li biti prirodno dobro, prirodno sretan, tužan, realan, apstraktan, kreativan?

Kolika su ti stvarno muda, frajeru?

   

Amigos para siempre? - tema: PRIJATELJSTVO

    Što sam stariji, delikatnijim doživljavam prijateljski odnos. Dajem mu možda više na vrijednosti i puno više pazim. U ranoj mladosti ( kod nas, Petara Pana, život je podijeljen na djetinjstvo, produženo djetinjstvo, ranu mladost, kasnu ranu mladost i ponovno djetinjstvo, koje je ekvivalent tzv. zrelih godina) je sve bilo kroz pjesmu i šalu, svi su bili frendovi i bilo ih je mali milijun... S većinom tih ljudi sam i danas dobar, jer smo se razdvojili na vrijeme i nismo ništa radili skupa...zapravo smo dobri, jer se ne poznajemo van uspomena na" zbogom pameti" period, a meni je tada baš sve i baš svatko bio dobar, misaono sam bio toliko naivan, da je sobarica postala sinonim samo zato što mene nije nitko znao... 

   Ne miješaj (ili, ne kvari) vino s vodom, ili ljubav s brakom je, generalno, lekcija za koju sam saznao  puno kasnije, a naučio ju još nisam i pitanje je hoću li ikada?

   Kad se sjetim, suza krene, kako su već u najranijoj dobi, neki ljudi postavljeni interesno. Jasno je kao bijeli dan, danas gledajući, no, meni je tada bila duga, mračna noć.  Sretna, duga, mračna noć. Dok ne znaš, ne smeta te i zato, btw, ne kužim što netko traži provjeravajući nečiji mobitel. Nešto lijepo, dobro i pozitivno? Nema šansi. Možeš samo naći sranje, ili ne naći ništa, a to je isto sranje, jer, ako si malo pametan, skužiš da te muči neka patologija mišljenja, što je možda gore sranje od onog koje si pretpostavio da ćeš naći...cure, djevojke, žene, supruge... nema ništa u našim mobitelima, od čega ćete postati bolje osobe...ili je prazan od kompromitirajućeg sadržaja, što je, ako ćemo patološki, isto sumnjivo, jer " stoka očito revno sve izbriše", ili ima nešto whup pornjave, koja danas stiže i s adresa s kojih to ne bi očekivali, ili je koja poruka dvosmislenog sadržaja, dali poslana, ili primljena, svejedno, ili je kakav zalutali metak iz Prvog svjetskog rata, koji još putuje orbitom, da ni sam ne zna šta bi i di bi? 

   Imenica prijateljstvo trajno evoluira u mojim mislima. Naravno, ne pravocrtno i ne uvijek u dobrom smjeru, makar je također upitno, što je to dobar smjer? Nekada otploviti s nekim u pizdariju i nije nužno loše, pod uvjetom da iz toga nešto naučiš.

   Uvijek se sebi smijem ( to je super, ne trebaš nikog da te zabavlja) kako sam svim silama u adolescentskim danima branio teoriju "kako ne postoji muško - žensko prijateljstvo".

   Razumljivo je, hormoni divljaju, u mnogočemu iskrive percepciju. Dečkima je tada vjerovatno najteže, jer u prosjeku malo kaskamo u odrastanju za ženskom populacijom te smo kao takvi, poludovršeni, manje interesantni vršnjakinjama, od nekoliko godina starijih mladića. Također usput, ta se vaga izravna, u prosjeku naravno, puno kasnije, jer oni koji ranije sazriju, obično ranije i " prejdu", kako to veličanstveno i antranslejtibl veliju nizastranu žičare...

   Iz današnje perspektive poluisjeđenog majmunčića ( još u svići ima uja, malo...), spomenuta su M - Ž prijateljstva, ako su lišena sexa, dublja, iskrenija, čišća od standardnih . Malo je neozbiljno generalizirati, svaka priča je priča za sebe, no, moj je utisak takav. 

   On je stvoren uzimajući u obzir fokus, kao ključnu točku komunikacije. Moje iskustvo govori da svi relativno dobro slušaju, ali frendice puno bolje čuju. Treba vremena da shvatiš kako količina empatije ne razara, nužno, razinu testosterona, kako te ne slabi, već dapače, stvara od tebe medij koji više i bolje osjeća i takav postaje snažniji i otporniji.

   Danas zato kličem " Živjelo M - Ž prijateljstvo", " Dolje predrasude o (ne)mogućnosti postojanja istog", "Zakopčaj šlic, operi uši"...kava je, nekad, samo kava...a, to " samo" bude vrijednije od puno drugih, precjenjenih događaja...

   Kad razmišljam o događajima u nekakvoj zreloj, 30+, dobi,  puno je dokaza o krivim procjenama, alkoholnim bauljanjima, druženjima i komunikaciji s ljudima koji jednostavno nisu imali kapacitet održati meni prihvatljivu razinu prijateljskog odnosa. Puno je i moje krivice, jer sam propuštao upozoravati, propuštao na vrijeme hvatati distancu i biti proaktivan, onoliko koliko smatram da mogu. Nasuprot, bio sam blagonaklon prema iščašenim ponašanjima  i personalitijima koji ništa dobro nisu mogli obećati, vidljivo je bilo iz niza primjera, u tadašnjosti i prošlosti. Prihvatio sam biti slijep na zdrave oči, prihvatio sam biti drugima dobar, a sebi najgori, a kad bi dolazio do točke podvlačenja crte, shvatio bih da je moja sljepoća bila samorazumljiva i po ničem posebna, dakle, ti neki ljudi su pod normalno uzimali stvari odrađene za njih, bez trunke zahvalnosti, dapače, nisu dobro (blago rečeno) reagirali kada bih stvari postavio na pravo mjesto. I tu predbacujem sebi sporost i tupost noža. 

   Uzrok takvog ponašanja je nedostatak vizije što pravo prijateljstvo znači i kako stvari trebaju funkcionirati. Uzrok je i moj strah od gubitka. Danas se pitam, gubitka čega? Hrpe podkapacitiranih ili moralno problematičnih likova. No, zaronim li samo malo dublje, doći ću do još jedne istine. 

   Fakat da su (i) takvi ljudi bili meni blizu, dio moje svakodnevice, mog života, govori i da ja nisam bio bitno drugačiji. Ili sam bio u stanju sužene svijesti, kad sam ih prigrlio i nerealno obožavao.

   Kao što štediti možemo tako da više zarađujemo, ali i da manje trošimo, tako i vrijeme provedeno u " krivim" prijateljstvima uzima zrak i prostor ljudima s potencijalom. Dakle, ne samo da sam bio na, za sebe, lošim mjestima, već sam i propustio biti s osjetno kvalitetnijima.

   Obzirom da često, u polušali, znam reći da sam Božje dijete, da uvijek i stalno imam vrstu nevidljive zaštitne aure, tako sam i u slučaju prijateljstva uspio sačuvati svoj " mali krug velikih ljudi". 

  Oni su počeli svijetliti punim sjajem onog trenutka kad je horizont očišćen od toksina, parazita i emocionalnih vampira.

   Pritom sam prvo sve te osobine morao ubiti, ili barem staviti pod kontrolu, kod sebe samog...