Kit Dick - tema: OBITELJSKO SREBRO

   Prije otprilike 57 godina ( koliko si zabio? - Ne znam točno, oko 26...), negdje u širem obalnom pojasu Australije, okitila se već starija kitica Nella. Obzirom da je biološki otac mladunca spizdio kad mu je Nella rekla da je ostala trudna, jer on nije navukao plastičnu vreću za smeće od 50 litara na svoj pimpač, na tulumu kod njene sestrične Fany, mamu i sina je doma dočekala baka Sue i njen " prijatelj" Fred, s kojim provodi vrijeme nakon odlaska iz ovog mora djeda Patricka.

   Bez obzira na odsustvo "pravog" tate, tulum je bio fora, doplivali su neki mamini stari frendovi, udvarači, čak i neke bivše ljubavi i jedan, onako sad malo već omatorio i pojačan, ali još uvijek pravi kit, Joshua, s kojim je Nella vječito na rubu oružanog sukoba, ali im je sex izvanredan i, zapravo, niti jedno od njih nisu spremni tu, pomalo morbidnu, iskričavu, doparodijeiskrivljenu vezu, definitivno prekrižiti. Svi su muškarci u Nellinom životu isti, samo je Joshua malo istiji...

   Party je trajao tri dana, pio se Shiraz iz hrastovih bačvi, wheskey sa sodom i gin tonic, samo je Sue inzistirala na konjaku, rekla je " pijem puno pa moram barem paziti šta"...hrana je stizala polako, u manjim količinama, za kitske standarde, ali nije bilo mjesta prosjeku. U ovakvim prilikama samo najbolje, makar niti običnim danima nisu oskudijevali. Mali je Dick postao širok zajednički nazivnik...

    Istovremeno, na sasvim drugom kraju kugle zemaljske, mali je Ramiz, šesto dijete Fatime i Fadila, krao svoj prvi bicikl ispred dućana u Suva Reci, malom mjestu 60ak km udaljenom od Prištine.

   Bicikl je bio praktički veći od njega samoga, a totalna je frka nastala kad mu je pao lanac nakon 30ak metara vožnje pa je mali Ramo, kako ga je zvao djed Fikret, morao gurati čudovište rukama, pazeći da ga netko ne provali...usput si je jebo mater, jer je vani pržilo majsko sunce, te godine baš onako pravo moćno...

   Dovuče se Ramo do nekog improviziranog parkića, zapravo ostatka bivše šume, kojeg valjda zbog aljkavosti komunalne firme nisu do kraja posjekli, ali ni uredili, pa sjedne u travu, raskopča ionako preveliku košulju, baci pogled čas na bicikl, čas na stazu, da provjeri gleda li ga itko, ili nitko pa kad je bio siguran da je opcija nitko na snazi, malo se i opruži u hladu, potpuno obnavljajućem za njegovo malo, umorno tijelo...

   Kroz glavu mu prolaze razne misli, jedna kompleksnija od druge: čiji je bicikl maznuo, šta ako je od nekog glavonje, šta će s njim, mislim, di će ga parkirat, čuvat, kako će od njega stvorit dodanu vrijednost kroz svoj nivo razmišljanja, naime, kome će ga uvalit...? Što ako netko sazna prije nego ga se riješi, kome ga uopće može ponudit, a da je tom nekom od koristi, da je dovoljno odrastao da ga može vozit, kako će izračunati koliko to vrijedi, hoće li taj netko, spreman na šutnju, imat za platit, a kako će ga nagovorit da šuti?

   E, moj Ramo, misli si on, vidiš, brate, šta se desi kad krivo odabereš...dobro kaže djed Fikret, da još nitko odgovana nije krempitu napravio...ali, jebi se, Ramo, ti sada, izvlači se kako znaš i umiješ...a, šta je falilo pričekat sumrak, smjestit se na Imrinu trešnju, nabrat par kila,  pa odnijet i ekipi i malo kući...jebiga, Ramize, razmišljat moraš ranije, poslije jebanja nema kajanja...

   Devet godina poslije, znači prije otprilike 48 godina, u testisima mog oca odvijala se prava drama. Namagarčio se te godine, trebalo je, jebiga, istovremeno skakati na nekoliko paralelnih fronti, posao nije blistao, stabilizacija, devalvacije, u Hrvatskoj i malo dodatne frustracije uslijed pada proljećara...gradio je kuću, otplaćivao stan i auto, dosta putovao, jebiga, nabralo se i troškova, tako da mu je svo vrijeme bio stiskavac, a on ga nije volio...mislim, niko ga ne voli, ali ga neki ljudi bolje podnose...sprčio bi sastrane tu i tamo kakvu koleginicu u zelenoj suknji, ali ne iz prevelikih osjećaja, više da mu padne tonus, nakon sastanka Izvršnog vijeća, gdje su mu svu krv popili namješteni, a nepismeni debili, postavljajući mu milijun nepotrebnih pitanja, na koja je on, po sili dužnosti, uvaženim drugovima, porijeklom ruralci, ali ispeglanog partizanskog rodoslova, morao odgovarati...

   I, tako, dočepao se  godišnjeg, bio je stvarno u crvenom...širokog pogleda, a hipohondar, pitao se hoće li stresan život ostavit posljedice i na njegov genom?

   Jedno dijete je već imao, dalje nije planirao, a kako je staru, srećom, njegovom, rijetko vidio, a još rjeđe jebo, šanse za povećanje obitelji nisu bile neke, ali nije to, realno, bio niti prioritet, niti neka luda želja...

   Ali, štobirekla nekad umjetnica u usponu, danas uvažena jazz glazbenica, sunce i more, stara mangupa dva, karte su izmiješala...

   Pojelo se i popilo, sunčalo, plivalo, pjevalo i hop cup, ševiti vlastiti ženu , u jednom trenutku više nije bila jedna od dvije najgore stvari na svijetu. Druga je brojati tuđe pare.

   No, koštorekoh, prava se drama odvijala u njegovim testisima. Jer, kažu neki znanstvenici, a možda su i freakovi, a možda i sve to skupa, a možda i u šumi: mi kad svršimo, mi muški, mi smo napravili dijete. Po toj logici, kad ne bismo htjeli djecu, ne bismo se uopće seksali i oni to pravilo drže bazom za vlastiti stil života - apstinenciju...

   Srećom, ili nažalost, ženama je, navodno, drugačije, pa one šalju dimne signale, pogotovo u " one dane", četrnaest plus minus, na koje mi onda slijepo nasjedamo...

   Tako su i mojoj majci bili ti dani, i hajla, bajla, hopa cupa, tri, mrt, umjesto smrt, eto života...ne jednog, dva...familijarno, i stari ima braću blizance...

   Nego, ona drama...bilo ih je puno u redu, tih spermića, i svaki je imao jedno malo pisamce...neki su ga držali u zubima, a neki ga obavili repom, da ga ne izgube...nosili su važnu poruku...svaki svoju...i koliko god bile iste, bile su različite...a, opet tako iste...

   U toj olimpijskoj disciplini, ostaje nejasno, jesu li ovi koji su pismo čuvali repom, sami sebe diskvalificirali iz utrke, jer, jebiga, nisu mogli full mahat...? Ako jesu, nikad nećemo saznati tajnu njihovih pisama...i kakve su kombinacije oni nudili...

   Ono dostupno, bar po pričama liječnika, je da je bilo rijèč o dvoje muške djece...ne znam kak su i po čemu to tada saznali, ali jesu...no, jednom je bratu bilo tijesno...pa je doslovno pojeo svog brata blizanca...vjerojatno za večeru, jer tad imam puno bolji apetit..kažu, nije bilo dosta mjesta za obojicu pa si je onaj s većom glavom, kojem je bilo stalno tijesno i bio je tjeskoban, napravio mjesta...

   Dali je očev strah za genomom bio racionalan? Ajme vidjeti...

   Kad ti jedna od prvih stvari u životu bude da pojedeš vlastitog brata, start je, realno, mogao biti i bolji, ali je ukazivao i na potpunu spremnost i odlučnost ne samo da se preživi, veći da se živi po mojim pravilima. Bez obzira na cijenu. No, svi mi znamo, kad zatvorimo oči, što smo napravili. Od svega možemo pobjeći, osim od sebe...

   Silan stres i strahovi mog oca su vjerojatno pridonijeli i da budemo potpuno različitog temperamenta, on je bio škrtast, ja sam neracionalan, on je šutio, ja lajem, on je jebo okolo, ali čuvao obitelj, ja kad odem, odem od svega, on je procjenjivao rizik i rijetko ga prihvaćao, ja bez rizika ne mogu niti udahnut...strah mog oca je bio racionalan...napravio je monstruma, spremnog na sve...

   A, šta bi nam falilo, da povežem i završim, da svršimo u vreću za smeće od 50 litara? Šta bi nam falilo da u miru, u starosti, pijemo konjak, u društvu prijatelja? Šta bi nam falilo da znamo odabrati racionalno? Šta bi nam falilo da znamo dimenzionirat rizik? Šta bi nam falilo da ne skačemo sastrane, da ne brojimo tuđe pare? Šta bi nam falilo da ne maštamo o nekome? Šta bi nam falilo da nam centralno mjesto u srcu uzme neko normalan? Šta bismo bez sile pitanja, koja sami sebi, kao Ramo, postavljamo svakodnevno? Bili nam šta falilo?

   Falio bi nam - život...

 

 

 

 

Veličanstvena samoća - tema: SAMOĆA

   Kljukanje tabletama nam je postao nacionalni sport, trend je svjetski i nudi rješenja za kojekakve situacije. Ako boli, ako tišti, ako curi, ako manta, ako nam se pričinjava, ako kakamo premalo, previše, rijetko, gusto, češće i ako kakamo gdje ne treba, gdje ne bismo smjeli i o čemu nije pristojno kakati.  Postoje tablete za biti sita i kad mi se ne diže kita. Tablete nam ubrzavaju puls, usporavaju bilo, potiču misaone procese i, ukratko, život bez njih se čini nemogućim.

   Nisam pravi čovjek da sudim moći tableta, jer ih minimalno koristim. Ili sam upravo zato prava adresa? Zato što sam zadržao moć percepcije, neokrznutu nekim drugim sferama, izazvanih - tabletama...

   Slično je sa samoćom. Ne s usamljenošću. Pravo i pravda nisu sinonimi. Vrlo kasno sam iskušao i priuštio si samoću. S 44.

   Kad sam već bio na rubu, emocionalnom, hektičnom, kakofoničnom, kad nisam više znao " jesam doš'o, il' poš'o", izgubio sam se, da se pronađem...

   Velim, možda nisam prava osoba da o tome sudim, ali, jezikom analgetika, možda i jesam...bolje djeluju nenaviknutima...

   Ne znam otkud moj strah od osamljivanja. I, zašto je uvijek moralo biti puno ljudi i puno događaja. Kao da sam se bojao da će nešto proći mimo mene, desiti se bez da sam prisutan...jednom je Iman Bowie došla sama na tulum, a na pitanje gdje je David odgovorila: " on je već bio na svim tulumima"! 

   Grozna je ispraznost površnosti. Pogotovo površnih odnosa. Lažnih. Plitkih. Disfunkcionalnih. Dobar na van, odkurca unutra...i jako puno wheskeya...

   Lekcije nam se ponavljaju dok ne naučimo. Ponavljamo razrede beskrajno. Nažalost, ili na sreću, miljevački pršut ne može kupiti prolaz. To je moguće samo u školi. Ovdje, u životu, moramo naučiti. Najčešće najbrutalnijom metodom. Vlastite kože. Da je Bog siguran. Da znamo. Da nismo prepisali. Ili, slučajno zaokružili točno...

   Matrica života nam je svima ista. Ili, princip je isti, sve su ostalo nijanse. Učenje je univerzalno. I zato, samo dok učimo, živi smo. A, učimo dok smo živi. Smrt nema ništa s nama. Dok smo živi, nema je. Kad umremo, nema nas. Kakav sam plagijator.

   Ja sam doktor loše procjene ljudi. Ne vidim ono što je, nego ono što sam si ja zamislio da je. Zaljubljujem se u vlastitu projekciju neke osobe, ne u konkretnu osobu. To je apsolutno grozno. A, buđenje kao iz najtežih alkoholnih avantura...
Ponavlja se, ponavlja se, ponavlja se...
Kakav sam glupan. Ništa ili malo učim. Šta mi se učini, pričini, kako sam taj dan raspoložen, tako je...i , onda furam taj film....do potpunog uništenja, do apsurda, do tuđih sažaljenja...jer, ja sam tako procijenio i odlučio...da mi se ujutro učini da je zima u kolovozu, navečer bi ceste bile pune ralica...

   Pitao me sin, ima tome možda godina, da "kako znam procijeniti neku ženu, djevojku, neku interesantnu"? Prvo sam se upiš'o od smijeha, jer to je kao da vuka pitaš kako se čuva janjad, a drugo što mi je palo napamet i što sam rekao, a njemu je bilo malčice neugodno ( ili sam i to umislio), je bio veleumni savijet: izdrkaj ga pa kad vratiš dah, razmišljaj o njoj. Kondicija nije uvijek saveznik.

   Kako nas Bog fucking iskušava. Ne znam kako je vama, ali meni je već toliko smiješno, tragikomično, kao da cijeli dan smišlja šta će mi poslati da provjeri koliko sam (ne)naučio...i, onda se skupa smijemo, kolika sam budala...svaki put kad napravim kontra svojih uvjerenja, napravim dobro. Što pokazuje da su mi uvjerenja u kurcu.

   Samoća bi trebala ići na recept. Na A listu. Bez nadoplate. Kao i paradajz juha u nedjelju. S malo riže, ne prekuhane. Al dente.

   Znamo svašta. Ponekad je monstruozno šta su sve naše teme. Ali, ne znamo osnovno. Ne znamo disati. Većina ljudi ne zna svjesno disati. Ne zna upravljati disanjem. Ne zna anatomiju tijela i fiziologiju disanja. Ne zna smisao i svrhu disanja. Ne zna potencijal disanja. Većina ljudi, zapravo, kurca ne kuži.

   Osamiti se i svjesno disati. Isključiti motore. Sve okolo nas služi za dodati gas. A, mi apokaliptično trebamo kočnicu. Naš mozak je toliko zagađen, pregrijan i toliko vapi za odmorom i odmakom.  Loše procjene, loše misli, pesimizam, beznađe, tjeskoba i drugo su samo posljedice. Uzroci su loši inputi. Predrasude. Preduvjerenja. Masovni mediji. Hrana. Bijeg u tehnologiju. Bijeg od prirode. Neaktivnost. Prevelika gužva. Nedostatak intimnosti. Autointimnosti. Površnost. Nedostatak samoće. Kvalitetne samoće.

   Vlastitim primjerom mogu posvjedočiti kolike i kakve promjene na bolje donosi kvalitetna samoća. Mogu i zato što sam na nju bio nenaviknut. Pa mi možda još više paše i bolje djeluje. E, da mi je biti Azijat pa da se napijem od malog piva...ali, šta bi onda sa svim tim parama koje sam ostavio u kafani?

   A, ništa, osamio bih se, disao, počastio mozak nižom brzinom i viškom kisika, osvijestio kriva uvjerenja, češće gledao more, manje ženske guzice ( do tridesete sise, sad više gledam dupe), nekako sam siguran i da bi mi i količina krivih zaljubljivanja, loših procjena i toksicnih ljudi u životu pala. Količina dobrog osjećaja rasla. Manje je više, dragi Šamana.

   Uspori. Izdvoji se. Diši. Diši.

   Osami se, kretenčino, shvati više...
Fantastična je, veličanstvena moć samoće...