Često se zajebavam na svoj racun konstatacijom da "imam govornu manu". Ja, naime, ne znam reći "ne"...
Naravno da to ne odgovara punoj istini. Za ovu priču je to i malo vazno. Prirodno je i nemoguće statistički uvijek svemu reći "da", ili "ne", no, ja se sad osvrćem na pretežno one situacije kad je trebalo reći odmah odlučno "ne", a ja sam ostavljao odskrinuta vrata nekom "da", kroz koja se, na prstima i u grobnoj tišini, ko po nepisanom pravilu, u moj život tuda uvukla pizdarija epskih razmjera...
Kaze se, ne zalud, da su najbolje stvari u životu nepoštene, nelegalne, nezdrave i nemoralne. Nabrojao sam ih onako kako su mi padale na pamet, ne po nekoj rang listi štetnosti.
Svakoj kategoriji svakodnevno, nekad i po više puta, treba znati/htjeti/moći reći ne. Preveliki je uzorak da se ponekad ne omakne poneki da, na mjestu predviđenom za ne....
Prirodno sam sklon krajnostima, tesko pronalazim zlatnu sredinu ili balans. Ili sam kurva, ili svetica, ne postoji nista između. Trebao bih biti neki malo jebezljiviji tip svetice, onako, moralan sam i ispravan, ali volim se kresnut. Ne, ne, ne, ja to ne mogu dostici u 3 zivota. Ili nista, ili raspasoj. Kako u ovom primjeru, tako u svemu...
Reći ne znači imati siroku sliku mogucih posljedica. Tako valjda rezonira vecina normalnih, makar bi tu prvo trebalo definirati pojam normalnog.
Kad ja kazem ne, osjecam se kao nesposobna picketina. Bez potencijala za preuzimanje nekog izazova. Kao da mi neki kompleks manje vrijednosti, ili, kako to cesto cujem da se sad zove, "nisam dovoljno dobar kompleks", zamuti razum i procjenu pa skačem tamo od kuda nebi trebalo...
The power of NO je stvarna sila. Kao i puno drugih duhovnih kategorija, nikad nismo bili vise njima okruzeni, u smislu da nas se podsjeca na njih, a, cini mi se, da ih nikad manje nismo zivjeli...
Pokusavam se sam sebi usuljati u misao kao neki gost/promatrac, ne bih li sa strane istrazio kako najcesce tece tok misli, koje zamjene da i ne.
Kao po pravilu, tad sam ili potišten, ili euforičan. Ne bi se reklo, ali u rijetkim trenucima prisebnosti, znam pokazivati i izuzetnu racionalnost. Do granice proracunatosti. Ali, brzo me prođe...
Kako, dakle, reci ne?
Vjerovatno je prvi korak ne reci prebrzo, instiktivno, impulzivno da. Tad si dajem vremena da mi krv ipak stigne do mozga i da ovaj obavi par operacija, prije nego li izleti nepotrebni da.
Meni najmanje drag je drugi korak. Posavjetovati se, porazgovarati s nekim od povjerenja i kompetencije. Zapravo, cak mi nije najtezi, ali, toliko sam ponekad lijen i brzoplet, da ovo preskocim. I, zažalim.
Trece je da realmo sagledam. Da ljudima ne dajem karakteristike koje nemaju, a ja bih zelio da imaju. Pa ih "castim", a oni opet ne mogu. Pa se vrtim u krugovima bisera i svinja...
Gledano sa strane, nebi smio biti problem reci jednostavno ne. Pa sta, i tako puno toga odbijamo, a da nas se i ne pita. Ali, nisu to ti ne.
Znam tocno o kojima ne je ovdje rijec. O onim nezdravim, nemoralnim, nelegalnim i nepostenim ne, koji kucaju li ga kucaju, ko Jehovini svjedoci, bez upozorenja i postivanja kucnog reda...
Ne znam jeli to samo moj osjecaj, ili stvarnost, no, nekako mi se cini da je nekad davno, dok sam bio dijete, taj moralni kodeks i red veličina bio vise postovan. Sto ne znaci da i nasi stari nisu prcili i mrcili u mraku, dok nitko ne gleda, mozda se samo o tome nije moglo/htjelo estradizirati ocito. Danas, nikakav problem.
U tom oceanu pogubljenih vrijednosti, kad se sve dobro relativizira i skoro izjednacava s nedobrim, kad granice ne postoje, kad je dekonstrukcija osnovna ideja velikih vodja, zalutati na osobnoj razini nije bilo nikad lakse. Ni pozeljnije.
Zasto korektivni mehanizmi ne rade? Slucajno sigurno ne. Netko to dopusta. Pa si i mi na osobnoj razini dopustamo. Sve se to dogadja pod istom kapom. Kakvi smo na poslu, takvi smo i doma. Vuk dlaku mijenja, ćud tesko...
Koji su to segmenti mog zivota, u kojima je izostanak nekog ne najpogubniji?
Prvenstveno za stolom. Uz iće i piće kreiramo sami svoj fundament. Vjerovatno sam tu potpuno zamijenio da i ne. Ili, sve je da. I zdravo, i nezdravo. Pa tapkam u mjestu, a vrijeme ide, tijelo prirodno stari i sve teže izdrzava taj pritisak. Jesam li pomislio ikad nekim stvarima reci ne? Gotovo svakodnevno. Ali, uz neke pauze, kad se toliko deformiram od nesrece kad ne jedem i ne pijem sto i kad ja pozelim, ne je apstraktan...
Kad apstiniram, padnem u depresiju. Postavljam si pitanje smisla postojanja. Otprilike, koji kurac ja radim, trudim se umrijeti vitak i balansiran, umjesto debeo i sretan, uzivajuci u gotovo svim vrstama hrane, spravljene na mali milijun nacin, ko sto Nadalina muti jaja, a da o repertoaru alkoholnih delicija i ne trosim rijeci. Mislim da je vrijeme da si isperem gorak okus iluzije. Nisam roden za velike svrhe i da budem promjena u svijetu. Roden sam da uzivam. Imam toliko istancana osjetila i hipersenzibilnost, da je grijeh ne koristiti ih, dok izmisljam neku pustu svrhu i visi cilj. To je za drvene Marije i one kojima je 1 i 1 dva. Onima kojima je tri, nisu za to. A, pogotovo ne nama kojima je 11....
Druga situacija je lijenost i nedostatak prave discipline. Vjerovatno ce se u ovom prepoznati puno ljudi. Ali, nisam ja u kategoriji puno. Moji kriteriji su visoki i jako strogi. Kad ih primjenjujem na sebi, ljudi se smiju. Kad ih pokusam precrtati njima, naljute se. Vrlo nezahvalno. Jer ja sam discipliniraniji od 95% ljudi, uredniji, poslozeniji. Ali, u mojoj ciljanoj skupini, u onih 5%, ja sam lijeni bonvivan. Da se nebi krivo razumjeli. Ili, itak cemo. Naime, ljudi pojma nemaju o cemu uopce govorim. Kako prosjecan moze znati sto je izvanredno? Njemu je i ketchup delicija...uz svo postovanje ketchapu, uz malo Tabasca, i losu pizzu moze uciniti savrsenom podlogom jako, jako hladnom pivu....
Mogao bih sad i dalje, nadugacko i nasiroko pisati o svim pogubnostima izostanaka nekog ne. Nisam siguran da bih igdje pronasao nesto znacajnije drugacije, od ovih izostavljenih ne, ranije opisanih.
Jesam li ja pretezno sretan kad izostavim neki ne? Pa, jesam. Ali, i platim. Koliko sam nesretan kad necem voljenom kazem ne? Sto od sto...i, to se osjeti i u mom energetskom polju...
Zato, fuck off griznji savijesti, udaram dok ide, debel i - sretan....
