Cudan je život. Stalno misliš da ti je sve jasno. I, da sve znaš. A, onda ti se Bog naruga. Provedemo zivot kao vjecni ponavljači. Ili, sto bi rekao serijal o nadimcima u Srbiji, kao neki Gile 4x4, padao je, naime, 4 puta iz 4 predmeta u petom osnovne...
Ovo je tekst o navikama i ovisnostima muskaraca moje generacije, mog poznatog okruženja.
Nismo svi jednaki, nedaj Bože, ali neke su pojave vrlo simptomatične.
Nabrojat cu neke osnovne ovisnosti, pomoću kojih krpamo prazninu u duši.
Ovisni smo o hrani. Jedemo previse, lose kvalitete i u krivo vrijeme. Zato smo pretili. Hrana kao emocionalna utjeha. Kao zamjena za osjećaj unutarnje ispunjenosti, kao lijek za ispraznost. Šećer potiče lučenje seratonina i endorfina. Samo privremeno. Nama dosta. Ko jebe posljedice.
Alkohol da otupi osjetila. Lakse je tako. Problemi i manjak hrabrosti za " istinu u oči" out, veselje in. Do sutra ujutro. Tad se iz ormara sve srusi natrag van.
Cigare kao zamjena za utjehu mamine sise. I, da se odgovori na pitanje " što ću s rukama". Tako lakše komuniciramo, uklapamo se, započinjemo razgovor, imamo dobar zašto idemo na kavu.
Neke jače droge i pljuge nisam probao, ali one su statusni simbol bijega od stvarnosti na malo višem nivou. Bježite iz pljačke u Tesli, a ne u Fordu.
Kladara da ostanemo u adrenalinskom tonusu. To nije kocka. To je znanje o sportu. Je, je, kod Gige u šupi.
Kocka je kao i ozbiljnije droge nakon cigara. Ozbiljan obiteljski i drustveni problem. Razara cijele obitelji. Imam nesto osobnog iskustva....
Gledanje pornića i drkanje kao instant supstitut za sex i ljubav. Zašamaraš majmuna i zaspiš. Ne moze bolje. Nitko te ne smara. Nema izlazak, vecera, kino, kurac, palac, sms, drz, nedaj...ovako špricneš i ćao....samo, tad zaboravi na emocije, želju, pravi red veličina, sve smo dali nekoj Pameli...
Kupovina stvari. Shopingholija. Radost novog. Ne znam šta time kupujemo, što mijenjamo, ali radost novom stvari, bio i auto, traje tri dana. Iza sve isto. Trazimo sadrzaj. Nema ga.
Mogao bih još. Ima toga. Ali, dosta je ovo. Za zaključak. Sve uzimamo izvana. I, dok je tako, jama u duši neće imati dno. Kao ni pička. Nek se javi ko ga je našao...
Vrtimo se u ciklusima. Tjednim, mjesečnim, godišnjim. Licemjerni, lažni. Ako i riješimo egzistenciju, tek nam ostaje vremena za utopit se u svemu gore. Teško je biti iskren prema sebi. Ili, nema vremena. Od kafića, posla, zivota, restorana, hobija, putovanja, cugica, pljugica, viksa, frendovi, druzenja....sve je to lazna kurčina....
E, ima nešto meni najdraže. Uh, kakav je to sedativ. Za mozak i tijelo. Zaljubit se svake tri godine. Nije bitno u koga. Bitno da ja proizvedem kemijsku reakciju hormona u tijelu.
Tad ustajem s uzitkom, sve ima smisla, poletan sam, lagan, entuzijastičan, padaju mi na um ludo dobre ideje, putujemo, restorani, jebemo se ko ludi, odlutam potpuno iz ovog zivota u onaj zivot... onda malo alkohola, red ludosti, upadanje u novi krug ljudi, pocetna fascinacija...
Nova prijateljstva, "gdje ste bili dosad?", supljih prica odavde do Mjeseca, sve je high, a mozak bye, bye....
Najveća je fora kako uvjerim, prvo sebe pa sve oko sebe (drek, i to umislim) da ta osoba ima meni neke pozeljne osobine. Ko na happy hour-u, sve što ona nema, a ja volim - ona ima! Tako zmije otrovnice, kad mi daju pice, postaju dobrice....
U čemu je tu, zapravo, siromaštvo?
U nemanju višeg cilja, u nemanju vjere u vlastitu misiju, mozda i u pretencioznosti da ona mora biti nesto vanzemaljsko. Civilizacija nam nudi teretane za bildanje mišića, a mi smo, ustvari, prebildali svoj ego.
Hodamo nesvjesni, ne razlucujemo dobro pa kad sretnemo nekog malcice produhovljenog, ili odemo ma neki oblik duhovnosti, negdje, s nekim, osjećamo instant euforiju. Zato jer smo baš prljavi od tuposti i sljepoće.
Koliko sam samo puta počinjao ciklus pročišćenja. Milijun. I, uvijek pokleknuo u nekom trenutku. Zov opijata je uvijek bio jači. Kao i moje razočaranje sobom. Što sam malen, slab, što odustajem, što mi široka slika tek povremeno stiže na dnevni red.
Ali, opraštam si. Nužno je to. Kao i izlazak iz kruga ovisnosti. Kruga pakla. Samokreiranog. Moram se prvo suočiti i pomiriti sa sobom. Takvim. I, reći, i to sam ja. Ok. Nakon toga, osmislit cu sitne korake ka izlazu. Dubinski me ne zanima ostanak. Ali, ne znam kako izaći. Paradoks do paradoksa.
Odustajanje nije opcija. Ne znam kako i kad, ali poslozit cu i taj aspekt svog zivota. Nekako. Nekad. Imam za to snaznu potrebu. Osjecam da ovako gubim vrijeme. S jedne strane. S druge, trebao sam zivotni brejk, da stanem, da se opustim, da uhvatim novi zalet.
Osvjezen, mogu sve, ali, ovaj put malo drugačijim redom i s drugačijim ciljevima. Svjesno, ciljano. Vrijeme radi za mene, mlad sam...
