Samo smo 5% svjesni, ostalo je sve drugo. I, snovi, između ostalog...
Dugo sam bio slijep&gluh na ono što sam sanjao. Ponekad bi mi bilo žao što sam se probudio, usred najboljeg dijela sna, ali, Bogami, ponekad me buđenje spasilo padanja, čekanja, trauma, promašaja i još sve sile potisnutih i nepreživljenih emocija...sve što sam propustio i potisnuo na javi, čekalo bi u snu...
Dugo mi je trebalo i da pozitivno shvatim snove, noćno buđenje nakon toga i kreativnu nesanicu. Nesanicu pa tek onda, kad sam se smirio, ja i hipohondar u meni, kreativnu nesanicu...
Vozim ja tako jednom iz Ärea u Mälmo...neki dzip je bio, led i snijeg, Djed Mraz i Coca Cola ambijent...jako svjetlo, dvostruka refleksija...da bolje vidim stazu i da jasnije vidim put...
Slusao sam nesto na radiju, ponijelo me, stisnuo sam gas...bilo je zaleđeno...ali, to može valjda samo u snu, auto se krenuo vrtiti na cesti, a ja sam plesao - sa svojom bakom...bila je baš strastvena, rekoh joj, "nisam znao da si takva sila", a ona meni "ni ja nisam slutila da će onakav posranko, stidljivko i preplašeni dječarac postati ovakav dodavač gasa..."
Jesam li se njoj htio dokazati i zašto mi se baš ona vratila kroz san? Zna li stvarno da sam pobijedio sve one nerazumljive strahove od mora, od sunca, od krava, od barke, od čovjeka bez noge, od psa, od noći, od samoće, od nestanka struje, od nestašice svega i svacega s kraja 70tih, od sebe samog pa onda sramežljivosti, plahosti, hipersenzibilnosti...?
Sve je to gledala moja baka. Silnom pažnjom, nježnošću, razumijevanjem, tolerancijom, ludom ljubavi prema meni je pokazala put...a, ja sam ga u zametenim tragovima otkrio tek puno kasnije...
Kad danas razmišljam o svom pristupu ljudima koji su vrhunski, ali blago izgubljeni u prijevodu ludila svakodnevice, vidim svoju baku u sebi...
Niti u najluđem snu nisam očekivao da ću u sebi naći tu količinu svih onih ljubavi, koje mi je pokazivala, neovisno o stupnju mog ludila, mojih oscilacija, svih onih osobina potpuno neprilagođenog djeteta....
Kad kazem da u snu bolje vidim stazu i jasnije razaznajem put, pricam zapravo o cilju i putu. Znate ono, ciljem realiziraš, ali putem učiš...
Ima još.
Sve što na javi danom ne vidim, u snu je jasno. Sanjam situacije. Danas puno lakse zaspim bez rjesenja, nego nekad.
Konačna je istina, da sve od čega sam prije imao nesanicu, danas san rješava. Posljedica problema je zapravo uzrok rješenja. Sve se poklopilo i složilo. Doslovno mogu etablirati vlastitu školu suočavanja sa situacijama. Kao oblik nadmeditacije, o kojoj ću nekom drugom zgodom.
Bog nas miluje po glavi kad uronimo u baru problema. Samo što oči krokodila ne vide i ne osjete taj blagi, tihi, njezni dodir i poruku: " dajem ti baru da se suočiš, da se i usereš ponekad, sve dok ne shvatiš da sam tu, da te gledam, da te i izazivam na rast, na hrabrost, na akciju...da sam ti dao sav arsenal naoružanja da se izboriš i riješiš...ali, očekujem na tri svoja koraka jedan tvoj...jedan iz muda, iz srca, čak i kad ne vidiš svjetlost na kraju tunela...kreni, upalit ću ga"
Hrabrost nije odsustvo straha, samo se budale ne boje, kuraža je način suočavanja sa strahom. Kad ne znam kud bi, kad nemam predznanje, plan puta, niti viziju, najotvoreniji sam za nova učenja. Paradoksalno, ali priprema nas zapravo uškopi. Zašto kampanjci redovito bolje prolaze u životu od štrebera? Zato što su prisilili same sebe na bolji rang sustava trenutacne prilagodljivosti.
Obično sam budan između pol 5 i 6 ujutro. Nakon nekog sna. Nevjerovatan je mir koji tada vlada. Senzacionalna je bistrina uma. Često se smijem jednostavnosti rjesenja, koja mi se tada ukazuju. Još ako mi pritom padne i razina glukoze u krvi, imam osjećaj da sa drugog oblaka promatram samog sebe. Udaljim se od sebe, da bolje vidim - sebe...
Život je kompliciranom stazom jednostavan. I, najbolja su jednostavna rješenja. Do kojih je najkompliciranije doći.
Osim ako snove ne shvatimo ozbiljno. U snu je sva naša snaga. I vizije, i misije, i puta...
Čini mi se da bi bilo senzacionalno budan sanjati. No, to može samo dragi Bog...
I, Gibonni...
