Jesam smeće.
Jer sam dopustio.
Da misliš.
Da sam smeće.
Smeće je zaklon.
Od stvarnosti.
Dok smrdi.
Ne mislimo ni na šta.
Svjesno sam bio smeće.
Da ubijem.
Svu ljubav.
I svaku šansu.
Ubio sam potpuno.
Precizno.
Koncizno.
S predumišljajem.
Nema olakotnih okolnosti.
Nema slamke spasa.
Niti završnog govora.
Koji ublazava kaznu.
Život nakon.
Je gušenje u smeću.
Jer, tko ga proizvede.
U njemu umire.
Smeće ubija svog gazdu.
Smrad se vremenom razblaži.
Pa nestane.
Drugi se spase.
Ja nisam smeće.
Ali, jesam.
Jer sam dopustio.
Da u to povjeruješ.
Postao sam smeće.
Jer nisam znao kako.
Preskočiti zid.
Kojeg sam gledao.
Nije mi bio previsok.
Bio mi je besmislen.
Smisao je isto.
Bila kriva.
Smeće ubije svog gazdu.
Čak i kad on.
Dopusti drugima.
Bijeg u čišći zrak.
Smeće proizvodi.
Smeće.
I, umire.
U smeću.
