Jedini način
Da te sačuvam
Je da te
Ostavim.
Na vrhu
U šoku
Bez najave
I vidljivog razloga.
Da vječno stanuješ
U mojim mislima
I mom srcu.
Da kroz maštu
Putujemo
Boljim putem.
Da ne dopustim
Životu
I ljudima
Da nas pretvore
U broj.
Da te ne vidim
Ne čujem
Da mogu vječno
Halucinirati
Sreću.
Jedini način
Da te sačuvam
Je da te
Ostavim
Na vrhu...
Često tekst volim započeti prisjećanjem na neki događaj, ili doživljaj iz moje prošlosti, posebno iz djetinjstva. Zanimljivo je kako bolje pamtim stvari od prije skoro 40 godine, nego neke od jučer.
Jednom sam tako sjedio u dnevnom boravku s roditeljima i gledali smo nešto na tv-u. Njihov je fokus bio na emisiji, a moj da im nešto silom objasnim. Nisam tada bio stariji od deset godina. Uglavnom, bio sam iritantno dosadan, stalno sam prekidao tišinu i njihovu koncentraciju, da mi je stari u jednom trenu doslovno rekao: " Markiću, ajde šuti pol sata i svaki dan drugi tjedan imaš sladoled". Nikad ga nisam pojeo, mislim na taj nagradni...
Nešto prešutiti je dugo za mene bila samo misaona imenica, odnosno glagol. Sve je izlazilo van, bez trunke razmišljanja, uz poslovicu " što na umu, to na drumu" je stajala moja slika...
Gledam danas mlađu kćer, ista priča. Ne gasi se. Nema šanse da netko priča, a da ona šuti i sluša. Stalno melje. Ubacuje se. Mijenja teme. O svemu ima mišljenje. Svi moraju znati sve. I šta ona ima, i šta ona misli, i gdje je ona bila i sve to skupa još i za mamu, braću, baku, djeda, psa, papigu, kornjaču, tarantulu, skakavca, susjeda, tetu iz vrtića, najbolju frendicu, maminu najbolju frendicu, strica, poštara i sve jedinke njenog mikrokozmosa...
Kako nastaju naši filteri, ili naše verbalne kočnice? Dali je to odgoj, dali iskustvo, dali temperament?
Stara škola odgoja nas je usmjeravala da ne govorimo o koje čemu. O spolnosti, o emocijama, o svojim planovima, o materijalnom statusu obitelji, o politici i svojim stavovima pogotovo...
Vladao je kult prešućivanja. Bila je velika enigma uopće znati s kim u kući živiš. Brat nije poznavao brata, a sin oca...
Prešućivanjem i potiskivanjem emocija su stvarane generacije ustrašenih pojedinaca.
Sjećam se pjesmuljka iz ranih školskih dana ( kakva hiperbola pod utjecajem mog omiljenog pjevača Z.Č., omiljenog jer na koncertima minimalno priča, a fantastično pjeva), " ...ovo nam je naša borba dala..", ali ne da " imamo Tita za Maršala", nego je meni moja borba dala da mogu i želim reći (skoro) sve...ono što sam također putem i bolno naučio (jesam li?) jest i da publiku treba pomno birati pa odgajati da te sluša (ili čita)...
Život stvarno zna napisati romane. U kojima likovi, kroz protok vremena i događaja, toliko evoluiraju, ili pak propadnu, u bilo kojem obliku, da ne prepoznaju niti sami sebe...ne mogu suditi drugima, ali to su one situacije koje, kad opisujemo, obično počnemo s: "...ne možeš vjerovati da ja...."
E, pa svatko od nas ima svoj " ne možeš vjerovati da ja..."
Ja ih imam na izvoz, jer sam nestalan, promjenjiv, budan, stalno nešto novo učim, čitam, bivam fasciniran novim pogledom, koji onda promijeni (ne nužno korigira) i moje razmišljanje, ili stav o nekome/nečemu...teško je to ispratiti sa strane, tu stalnu promjenu kroz vrijeme, kaže se da samo budale ne mijenjaju mišljenja, ali što kad su promjene toliko frekventne da zbunjuju?
Ali, kako i ćorava koka nađe zrno, tako sam i ja progovorio šutnjom. Teškom, mučnom, dugotrajnom, potpunom i olovnom šutnjom.
Nisam više osjetio potrebu govoriti, jer sam sve rekao. Nisam objašnjavao, sve je bilo jasno. Nisam molio šansu, imao sam šansu. Nisam postavljao pitanja, dao sam si sve odgovore. Nisam tražio povjerenje, dao sam ga i mislio da ga imam. Naivno i otvoreno sam sve govorio, pustio svjetlo u svaki kutak moje duše, vjerujući da ću tako zaliti cvijet uvažavanja i vjerovanja. Dobio sam bumerang s odgodom, bumerang koji nije bačen iz bijesa, nego iz želje da povrijedi. Težio sam potezima na svoju štetu postići širi balans, težim putem, kroz momentalna odricanja, ali otvaranjem šanse da se stvari dugoročno postave u skladu s mogućnostima i prioritetima. Dobio sam apsolutno nerazumijevanje.
Tisuću sam puta sve prevrtio u mislima. Propitivao se. Osuđivao samog sebe. No, protokom vremena, a ono je najbolji sudac, shvatio sam da u ničem nisam pogriješio.
Kad savladaš tehniku postavljanja pravih pitanja, lakše dobiješ prave odgovore. Najbolja su potpuna, jednostavna i ne uvijek najugodnija rješenja. Ako možeš predvidjeti sranje, a to propustiš osvijestiti i reagirati, postaješ (su)odgovaran za ishod...
Kad sam aktivirao taj režanj svog mozga, odgovoran za suzdržavanje od reakcije? Kad sam začepio, ne samo gubec, nego i lakat?
Kaže se da je zrelost donositi kompleksne odluke u složenim uvjetima. Ja sam dugo razmišljao. Vagao, za i protiv. Mijenjao kut gledanja, solucije. Nisam vidio kompromisno rješenje. Pa sam uzeo nož i zarezao.
Kad jednom odlučim rezati, nema natrag. Odlučim. Sve drugo je egzekucija. Nikad ne razmišljam unatrag. Sekiram se dok odlučujem, ali kad odlučim, postajem operiran od osjećaja. Nekad i sebe iznenadim hladnoćom provođenja odluka.
Kad stisneš gas, ne bremzaj. Poleti, odleti...doći ćeš na novo i čisto, ali takvo će i ostati iza tebe. Za neki novi početak...krug života....
Reći šutnjom, kako dobro, nisam imao ideju kako uz nula riječi mogu poslati jaku poruku...i, ne treba se bojati da pismo neće naći adresu...hoće...nepogrešivo...
