Ne znam da li me išta toliko moglo raspizditi, kao kad bi mi roditelji docirali o nečemu što sam radio u slobodno vrijeme? Od izbora aktivnosti, društva, vremena i učestalosti iste. Bio sam toliko svojeglav da o puno toga uopće nisam govorio, smatrajući da ih se to ne tiče. Škola je bila ok, to je bio moj obavezni lik, sve drugo je bilo po mojoj želji, afinitetu, inatu, raspoloženju, trendu...
Nekih 20ak godina kasnije sam počeo pizditi, jer nisam imao adekvatnu podršku u svojoj karijeri. Potpuno sam neobjektivno zaboravio da sam ih u startu otpilio, da su svi izbori bili samo moji, da sam sve svoje strahove, dileme, uspjehe i neuspjehe živio sam. Po vlastitom izboru. Tek pred kraj njihovih života sam skužio da su htjeli, ali su se bojali moje reakcije: " tko je tebi šta mogao reći?"...
Danas, iz pozicije trostrukog roditelja, razmišljam drugačije. Mislim da je podrška i upućenost roditelja ključna, ali samo ako je dozirana, kontrolirana i lišena miješanja u meritum izvedbe.
Tanki je koridor kojim prolaze roditelji. S jedne strane je provalija nebrige, a blizu, ali s druge strane je ponor pretjerane brige.
Kuda, dakle, treba proći?
Kao i u svemu ostalom, stvar je ideje, stvar je individualne potrebe djeteta, stvar je postavljenih pravila i prioriteta, jer samo uz sve to možemo donekle izmjeriti prijeđeni put i smjer, a da pritom nemamo osjećaj da se mi nečim tim bavimo, umjesto naše djece.
Sjećam se kao da je bilo jučer, otac me čekao nakon utakmice, na koju je doputovao ciljano. Tada sam već bio zreo igrač, makar sport ostavlja prostor, kao i život, da trajno usavršavamo sami sebe i da taj proces, praktički, nikad niti ne prestane.
Otišli smo na večeru i priča mi on kako je razgovarao usput s roditeljima jednog mog tada mlađeg suigrača, a oni su mu rekli, pazite, ovo sad je ključno, " kako su ONI potpisali novi ugovor". Stari je samo na dijalektu promrmljao sebi u bradu: " Ča su oni, kurac, potpisali, mali je potpisal..."
U tu jednu rečenicu stane cijeli život. Prvenstveno, odnosno krenimo redom, odgoj mog oca, a možemo reći i cijele generacije, makar ne generalno, ali većinom. Njihovi su roditelji, mahom, imali četvero, petero pa i više djece i, bez obzira na materijalni status obitelji, život je ekonomski, zdravstveno, socijalno i emocionalno bio čisti surviving. Preživljavanje. Doslovno, spašavaj se ko može.
Jednom sam čuo priču svog frenda, koji je prepričavao prvi veći obiteljski ručak svoje šire obitelji nakon dolaska njegove supruge u kuću. Ona je ostala osupnuta brzinom kojom je frendov stari jeo. Nakon kave, kad su svi bili siti i posljedično opušteniji, pitala ga je: " Dida, zašto vi tako manijakalno brzo jedete, gurate, bacate u sebe, čemu ta neumjerenost kad nigdje ne žurimo?".
"Eeee, kćeri moja, da je vas za stolom bilo 27 i ti bi brzo jela"...
Dakle, u toj brzini, u tom stampedu zadovoljavanja osnovnih bioloških potreba, tko je mogao misliti o finoći, tko o nekakvom sofisticiranom odgoju, tko o osobnom prostoru? Ne kažem nitko, ali kad dolazimo do teme oblika podrške djeci, već sama činjenica da se nekom ( mom ocu jesu) omogući visoko školovanje, podrazumijevao je pojačanu brigu o tom djetetu. Kroz šta je to dijete putem prolazilo, s čim se susretalo, u kakvu se osobu razvi(ja)lo, bila je samo misaona imenica njegovih roditelja. Naime, pojma nisu imali, kao što niti za riječ feedback nikad nisu čuli...takvo je vrijeme bilo.
Kad, dakle, u kontekstu vremena, promatramo nečije stavove i akcije koje oni proizvode, lakše si možemo iste objasniti, lakše se s njima pomiriti, makar, često, oni nisu u skladu s potrebama i vremenom jedne ili dvije generacije iza.
Mišljenja sam da je POMIRITI ključna riječ odrastanja, odnosno sazrijevanja pa posljedično i pravilnog razumijevanja činjenica...
Nisu tada roditelji manje voljeli svoju djecu, nisu niti manje brinuli i mislili o njima, ali im je faktor vremena i njihovih akcija u vremenu omogućio to što su mogli, a sve blagodati koje mi imamo danas - oni nisu imali. Zato su djeca bila više prepuštena sama sebi, ali i vršnjacima. Ne tehnologiji. Bog uvijek, ako se malo šire pogleda, pravedno uzme i vrati... jedino te novine moramo čitati s adekvatne udaljenosti: ne preblizu, jer će nas zaslijepiti slova pa od šume nećemo vidjeti drvo, ali niti predaleko, jer nećemo vidjeti detalje.
Posljedično okolnostima, uspjeh pojedinca bio je u percepciji uspjeh njega samog, uglavnom.
Danas su nam puna usta riječi team. Obitelj je kao team, u vezi smo kao u teamu, na poslu je teamwork itd...
Smisao takvog udruženog djelovanja je veća produktivnost. U tom smjeru se, makar možda negdje presporo, mijenja i sustav školovanja. Usko se i visoko specijaliziramo, ili bi to trebala biti intencija. Da zauzmemo svoje mjesto u teamu. Doma, na poslu, na rekreaciji, u birtiji...ko još pije sam?
Kad danas pogledam u šta smo sve upleteni, kad govorimo o sustavu podrške i praćenja života naše djece, istovremeno sam i zadovoljan, i zabrinut.
Mi danas znamo gotovo sve. Gotovo, jer bi bilo pogibeljno da znamo baš sve, ali i ovako nismo daleko. Pa nam ne promiču dječje oscilacije, brige, stranputice, dileme. Manja je opasnost da će dugoročno zastraniti, a da mi toga nismo svjesni. Pa sam, kao, zadovoljan, jer sam prisutan, jer imam, kakvu - takvu, kontrolu nad procesom odrastanja i sazrijevanja, jer mogu komunicirati sa svim službama, jer mogu odvoziti i dovoziti, paziti da nešto ne usfali, razgovarati, usmjeravati, riječju, biti " prava" podrška. Zbog toga sam zadovoljan.
No, kad cijeli prošli odlomak, da ga sad ne prepisujem, pomnožim s minus jedan, dakle kad pogledam šta bi bilo bez svih tih naših akcija, dolazim do jedne zabrinjavajuće spoznaje.
Stvaramo debile.
Upravo je u činjenici da su puno toga morali sami, uzrok zašto su nekad ljudi imali, po mom mišljenju, puno izgrađeniji set vještina za preživljavanje. Bili su otporniji.
Bilo je puno više mrtvih i neuspješnih, ali oni koji su ostali, bili su top. Činjenica da svojom podrškom rubno činimo djecu manje survajverima, manje frajerima, a više uklopivim pojedincima za sve sustave, ali bez izraženijeg personalitija, me rastužuje i zabrinjava.
Svjestan sam da su tako oni bolja radna snaga, robovlasništvo je stoljećima mijenjalo samo metode pa ono što su nekad bili okovi i lanci su danas krediti i imaginarno vlasništvo nad nekretninama. U ime čijeg i kojeg Boga mi prodajemo dušu. Za to pripremamo djecu. Uklopive pojedince. U team, čije prave benefite ima netko drugi.
Da se sad ne razlijem van korita, makar to volim, postavljam (si) konačno pitanje: kolika i do koje granice podrška djeci optimalno treba biti?
Nije slučajno nastala agenda sudbine jedne familije kroz tri generacije:
Prva stvara
Druga uživa
Treća razjebava
Svaka je generacija " zauzeta" svojim poslom. U skladu s tim je i njihov mind set. Dok stvaraš, ulažeš napor, često i dodatni pa ti nije svejedno kako će to sve skupa ići, često i ne spavaš od brige, odgovoran si, isto tako misliš i o potrebama svoje djece. Ona su navikla primati. Sve. Benefite posla. Podrške. Sve im dolazi lakše. Ona uživaju. I misle da je to život. Ali, on ne stoji. Nema beskraja. Dok uživaju, a za to još ima resursa, najčešće koje je netko drugi stvorio, propuštaju uložiti napor. Nema uživanja i napora istovremeno. Propuštanjem ulaganja napora u svoju djecu, stvore generaciju koja sve razjebe. Pa onda sve ispočetka...
Kad bismo uspjeli postići konstantu razmišljanja " u uspjehu se ne uzvisi, u muci se ne ponizi" i posljedičnog djelovanja, šanse za stabilnost i uspostavu dugoročnijeg sustava vrijednosti bi bio veći. No, mi smo svi samo ljudi. Ponese nas. Malo prehiti. Pa malčice izgubimo kontrolu nad sobom. U uspjehu mislimo da smo bolji, nego što realno jesmo, blago oslijepimo, zažmirimo i zamentnemo kritički um, a u muci se nagnemo da nam ga svaki ćuko lutalica može prisloniti.
Negdje između je prava mjera svega. Pa tako i podrške. Ona je nevjerojatan resurs roditeljstva. Možda i najjači.
Stvar je u dozi. Kao i lijek. Do jedne mjere pomaže, kad pretjeramo postaje - otrov...
