Inspiraciju za današnji tekst sam dobio slušajući nagrađivanog argentinskog liječnika i književnika, koji je kao mali sanjao da će biti vatrogasac. Jorge Bucay je, naime, u odgovoru na jedno, od brojnih postavljenih pitanja, rekao da u svom današnjem, ili životnom, pozivu pisca self help romana, spaja tri svoje želje: kao vatrogasac gasi vatru, u prenesenom smislu, ljudima u njihovim vezama, na način da, pišući self help romane, priča priče iz života, ali im dodaje i znanja liječnika - psihijatra.
Vezu dvoje ljude uspoređuje sa stolčićem, tronošcom. U kojem je jedna noga ljubav, druga povjerenje, a treća privlačnost. Duhovito primjećuje da prve dvije imaju pamćenje, dok treća pati od posvemašne amnezije.
Kad nekoga zavolimo, teško da će se to promijeniti, jer voljeti nekoga je viša kategorija (gotovo sve moje partnerice bi se složile da ja nemam pojma što je to). Da bi do toga došlo, treba minuti faza oduševljenja i pri zdravom razumu početi nekoga promatrati kroz prizmu ljubavi. Zato se konstatira da je ta prva nožica od našeg imaginarnog stola veze gotovo fiksna, a obzirom da na ljubav utječu događaji iz prošlosti, prva noga ima i nekakvu memoriju.
Kad u nekoga steknemo povjerenje, a da nismo lakovjerni (poput mene) i da znamo procijeniti ljude ( kao sto ja ne znam), formiramo drugu nogu našeg stola, koja je, gotovo uvijek, opet fiksna i, također, ima pamćenje. Jer, ako se sjećam kako si odreagirao u toj i toj pipavoj situaciji, lakše ću, ili jedino tako, steći u tebe povjerenje.
No, kad nas nešto kod nekoga privuče, bilo tjelesno (iskreno rečeno, niš bez toga), bilo da nam taj netko uzburka misao svojim intelektom, duhovitošću, ili Bogtepitačimejoš, dobivamo treću nogicu našeg tronošca, lišenu fiksnih obilježja, jer, privlačnost može biti pa nestati, kao da je nikad nije ni bilo, a nama se činiti da smo stvarno zaboravili što nas je to, pobogu, kod nekog toliko privuklo. Treća noga nije fiksna i ne pamti. Pati od amnezije.
Za razliku od stola s četiri noge, koji, kako - tako može stajati na tri noge, tronožac ne može na dvije...
Što kad se rasklima jedna nožica? Dali ju ljepiti, može li se uopće adekvatno sanirati? Koliko će, tako sanirana, uopće izdržati, koliko ćemo na nju moći težine nasloniti, hoće li nas vječno podsvijest moriti pitanjem: " kad će pasti?"...i, kad padne, koliko smo vremena potrošili u očekivanju tog pada, što smo za to vrijeme propustili, da smo sjedili na novom tronošcu, koji trpi veća opterećenja, jer ima zdrave noge?
S druge strane, da ne ispadne da uvijek navijam za promjene, nazovimo to tako, stoji ideja, regularna, vrijedna i nekim ljudima zaista ostvariva, da se jedna, ili čak dvije rasklimane nožice mogu popraviti i da to nije žaliBožetruda.
Teško obuvam te cipele, jer ne znam i ne živim u tuđim glavama, ali vrlo mi je golicavo saznati kako to netko vrati narušeno povjerenje. Ok je oprostiti, ok je preći preko nečega, praviti se i lud, dapače, čini mi se da je ta životna taktika često (kratkoročno) uspješna, ali ja se bojim stare bosanske mudrosti " ne pravi se budalom, mog'o bi i ostat' "...
Jer, lako je što pokazujem, no, ono unutra, taj gubitak povjerenja je mene uvijek koštao vrlo skupo. Naime, možda čak podsvjesno, ja podignem ručnu. Pitanje je samo na koji zub i koliko dugo tako mogu voziti. Maksimalne brzine sigurno ne mogu dostići, a drugo me ne zanima. Smrdi mi po paljevini.
Ili, gubitak te bazične privlačnosti. Priznajem, svašta me može privući i vrlo sam široko senzibiliziran za kvalitete pojedinca. Do te mjere da se toliko oduševim i sve drugo zaboravim, prekrižim, ne vidim...tu neku karakteristiku možda i umislim...uvećam. Ok, do nje nekako dođemo, kako, to sad nije presudno. Ali, što kad to nešto prestane, nestane, izblijedi?
Traperice koje abšisaju donesem u kemijsku čistionicu i ponovno ofarbam. Postavljam pitanje sebi, zašto nikad više nisam imao istu emociju prema ofarbanim hlačama, koje su, daserazumijemo, stvar, i bez obzira koliko savršeno tamo svoj posao obavili, meni to više nije to. Kako da vratim privlačnost prema čovjeku, ljudskom biću, nekome tko osjeća moju promjenu, nakon gubitka ili smanjenja iste? Kako da ga lažem? Ajde, lažem sebe, ok, preživjeti ću, ali lagati najbitniju osobu svog života, ili te faze života? Kud me to vodi? Da se ne lažemo, probao sam i lagati. Varati. Biti dupli, ili čak trostruki Valter. Nista nije problem i sve se da i može. No, na kraju dana, tren prije sna, ostaneš sam sa sobom. Taj konačni sud ne mogu izbjeći. Taj je vrhovni. I najstroži.
Pitanja koja on postavlja su direktna i precizna. Ne ostavljaju prostor da se branim šutnjom. Da se pozovem na ovaj, ili onaj paragraf, da izokrenem, da prečujem, da krivo shvatim pitanje, ili da mi taj dan pozli, ili mi umre peta baba...ne, ne, tamo toga nema. Tamo te pita i tamo si daš odgovor. To je konačni fakat. Ako nisi ameba i vodiš unutarnji dijalog. Dobiješ odgovor na pitanje. No, pravo je pitanje, zapravo, što s tim radim?
Kažu da je najveći rizik u životu - ne riskirati...živjeti u sigurnoj kućici i ne talasati. Sve primiti, konstatirati, čak i reagirati, ali samo kozmetički.
Imam jednu strast. Putovanja i upoznavanje novih ljudi. Njihovih običaja i navika. To ne moraju i nisu uvijek ni daleka, ni skupa, ni egzotična putovanja. Kad se prisjetim najveće sreće, najboljeg osjećaja, ili najpamtljivijih sekvenci, ko po pravilu se to događalo u Pizdi materinoj, gdje većina ljudi niti ne pomisli, ili nema priliku, otići.
Eto, tako, fino, ja ću sad zaključiti da je meni otići u Pizdu materinu fora, da se tamo osjećam živ, da mi se šire i zjenice, i vidici, da tamo cvijeće miriše, a sunce grije. Da tamo čuješ tko si, da tamo smrad miriši...meni.
Duboko poštujem i one koji ne putuju, jer za to imaju sigurno valjan razlog, kao i one koji biraju samo fine destinacije, fensi šmensi i to, nikad neću reći da to ne valja, ili nema svojih čari. Dapače.
Ali, kad je meni u Pizdi materinoj tako dobro...toliko dobro, da me strah to govoriti...jer, ako previše ljudi skuži, ode i Pizda materina u pizdu materinu...
