Sunday, September 27, 2020

Kvalitetno usran - tema: ZRELOST

   Nije štos napisati tekst kad si inspiriran. Napiši ga danas, majstore. Prazne glave. Pospan. Praznih jaja. Sit i napit. Kad te baš ništa ne goni naprijed.  Kad imaš samo blago teleći pogled uništa. I hrabri se boje, samo što znaju menadžirat strah. Sad ajde, pajdo, saberi se i kreni. Uništa.

   Bila jednom jedna breskva. Zrela. Sočna. Ali, taman. Ne ono kad " prejde", kak vele u Zagorju, nego kad joj je okus još mješavina slatkoće i blage kiselosti. Kad ih možeš pojesti " koliko ima", kad te navede na neumjerenost i pomućenje razuma. Fine konzistencije, ne tvrda, ali ni premekana, niti na jednom dijelu  premekana. Kad osjetis blagi otpor pod zubima tijekom zagriza, ali ne kad moraš upotrijebiti silu...boje breskve, malo prošarano žutom...dobro ohlađena, ali ne prehladna, jer onda, poput crvenog vina, paralizira doživljaj i svede ga na mediokritetski voćni obrok.  Ponekad ima one male, nježne bijele dlačice na površini kožice. 

   Breskva je sinonim ljeta. Kao i lubenica. Dok je jagoda proljeće, a grožđe jesen. Kad dođeš s kupanja pa ne možeš dočekati baku da stavi skuhanu hranu na stol, nego u mokrim kupaćima, koje grebu oko jaja, atakiraš frižider i hladne breskve. Onaj prvi ugriz, kad usisaš sokove da ti se ne cijede po bradi i tijelu, je poseban. Kao i prvi gutljaj hladnog piva nakon neke fizičke aktivnosti. Svi su drugi, samo drugi... 
Onda ti se vlakna zapletu u sitni razmak između zubi. No, ne dira te to previše, dok galopiraš prema još jednoj. Paradoksalno, što je proces prejedanja odmakao dalje, želja za još je jača...kako nas samo čaša obične vode može prizemljiti...u trenu isprati svu čaroliju, kao kad neposredno nakon pranja zubi probaš nešto okusiti...kao nakon korone, tako bar kažu, da su paralizirani osjeti okusa i sve zvuči plastično...

   Ta čarolija je, kao i sve, u našoj domeni. I našoj glavi. Sjećam se, sad dok sjedim u crkvi u dijaspori, kako sam sa strahopoštovanjem ulazio u crkvu kao dijete. Slušao, uzimao zdravo za gotovo, nerazumio, loše razumio, dosađivao se...ostalo je samo dosađivanje, pomiješano s kombinacijom lošeg zadaha savršenog multilevela od davnina i debila, koji u to vjeruju...vjera da, ovakva crkva, Bože sačuvaj i daj organiziraj neki sastanak i riješite više vaše unutarnje pizdarije, jer ovo je postala tragikomedija od jedne takve fine stvari, kakva Vjera je... 

   Dopisujem se s jednom krasnom ženom, kojoj sam ja drugi bivši muž, a i ona je meni druga bivša žena...razmišljam dali trebam staviti zarez između opisnog i posvojnog pridjeva, jer ovako, bez zareza, moglo bi zazvučati da smo si nekad bili bivši...ali, dali ikad postajemo bivši?

   To je kao i smrt, mi živimo dok nas netko pamti, dok, ovakvi ili onakvi, stanujemo u nečijem srcu i mislima.
Čini mi se da protokom vremena i stišavanjem bura emocija, razvijam puno bolji odnos s obje supruge. Ako nije jednom, a ja sam zajednički nazivnik, znači da je do mene. Pretežno. Uglavnom. Ostaje mi da se zapitam: zašto osobe, koje su bile spremne ostati samnom do kraja života, a nisu jedine i nije se dogodilo, nijednom dosad, uspostave samnom normalan odnos tek kad postanem bivši? I, kakva sam ja to varalica, kad im toliko dugo treba da uoče moju sistemsku grešku, koja se u jednom trenutku aktivira i sve razori?  Nesvjesna varalica.

   U životu sam živio milijun strahova. Da ih opet ne nabrajam, mislim da su već negdje taksativno pobrojani i obrazloženi. Ne čitam tekstove unatrag pa se ne sjećam točno gdje su i u kakvom kontekstu napisani, ali negdje jesu....

   Jedan od mojih kontinuirano najvećih strahova je onaj od dosade, rutine, predvidivosti...ja sam stalno gladan novog...iskustva, osoba, posla, ljubavi, svega....pomisao da bih negdje, s nekim, ili u nečem trebao ostati do kraja života je toliko mračna za mene, toliko mi lomi krila, da ju podsvjesno odbijam već u startu...mišljenja sam da većinu možemo dati i primiti u roku od pet godina...nekad više i prije, nekad sporije i kasnije...naravno, nikad s jednom osobom ne možeš imati sve, ili ne može neki posao taknuti sve tvoje potencijale, ali u pet godina se da vidjeti i dati većinu onog što imamo...i što netko drugi ima primiti...

   Vjera i crkva nisu sinonimi, kao niti pravo i pravda, naprimjer. Vjera i uvjerenje, koje, iz nekog razloga, nosim ja, nije i ne smije biti univerzalno. Jer ubija raznolikost, najveću snagu prirode. I, zato znam da se mnogi samnom i " teorijom pet godina", neće složiti. I, dobro da je tako...

   Istovremeno, rekao sam da je Vjera jedna tako fina stvar...šta ona u biti znači u našim svakodnevnim životima...kakva je njena funkcija, kako ona radi? Ja dopuštam drugačije uvjerenje, ali ne trpim a priori stav protiv, bez obrazloženja...i bez drugog koncepta...kao ono kad glasamo protiv, a ne za nekog...ili, ono, zna što neće, ali nema pojma što hoće...zajebite to...

    Kakve ovo ima veze s breskvom? Ima sa zrelošću. Svi mi putujemo uzbrdo, često smo kratko na vrhu, često niti svjesni nismo odmah kad kreće retrogradni dio...vrha budemo svjesni kad se sjećamo, on je uvijek viši u sjećanju, nego u stvarnosti, kao u narodnim, junačkim pjesmama, heroj se nikad ne usere u gaće...

   U stvarnosti, zrelost je relativna. Kako za što. Za dati osvrt na neke stvari, treba broj ponavljanja i život s posljedicama. Kad je " onaj" tren naše životne breskve? Kad možemo izreći, a kasnije ne poreći? Nemam pojma. Danas je ovako, a sutra....

   Zrelost i Vjera kao dvije kategorije koje ne bismo smjeli spominjati prije četrdesete. Recite to osamdesetogodišnjacima, da kvalitetno crknu od smijeha. Sve što znam danas, ništa je prema onom što slijedi. No, kako ću do toga stići, ako radim uvijek jedno te isto? Isti prostor, isti ljudi, ista energija...sorry, ja ne mogu, a duboki ja mi ne daje pravo na dupli život. Jedan za javnost, drugi za mene...ja imam muda biti ja....što god i tko god o tome mislio...

   Mislite li da je slučajno što od jagoda dobivamo alergiju, a od grožđa sraćku? Dali je netko čuo da se nešto dobije od breskve? 

   Zrelost je vrijeme kad za ništa nije prerano, niti prekrasno...kad nismo prebalavi, ali niti pregorjeli...zrelost je pravo vrijeme za živjeti svoje zablude punom snagom, jer više ne kišemo po stoput dnevno od alergije, a još ne znamo da ćemo se od svega, bez obzira kako dobro (ne)bilo, kvalitetno  usrati...