Resursi: samopouzdanje - tema: SAMOPOUZDANJE

   I ptice na grani znaju da je ambicija često obrnuto proporcionalna talentu. Čudne metode uspostave balansa među ljudima koristi Majka Priroda.

   Znam popriličan broj lijepih žena, koje stalno misle da im nešto fali. Znate ono kad nešto tražite, a ne znate gdje naći. A, često niti što u stvari tražite. Pa se vrtite, popravljate, propitujete, zamuckujete, niste fokusirani, sto nekih dvojbi baca sjenu na svima očigledno. Osim toj samoj osobi.

   Kažu da se samo budale ne boje. A, da nisu hrabri oni koji su ludi, nego oni koji nauče kanalizirati i pozitivno iskoristiti svoje strahove.

   Strah kao prva linija obrane. Strah kao "materino mliko", kako ga u P&S zove Matan. Strahovi naši svagdašnji. I, oni malo posebni, individualni. Kao tjelesna priprema. Bazična i specifična. Prva daje temelj, druga legitimira.

   Postoji jedan paradoks. Ime mu je znanje. S jedne je strane najbolji lijek protiv straha. S druge strane, pojačava nesigurnost, jer ako je naš ego obrnuto proporcionalan količini znanja, učeni ljudi znaju dvije stvari: 1) znaju koliko ne znaju i 2) potpuno ili dobrim dijelom su svjesni svih opasnosti. Pa imaju bolju predispoziciju za strah.

   U životu sam se bojao: sunca, dubine mora, krava, pasa, konja, samoće, siromaštva, gladi, ljudi bez noge, utakmica, bolesti, pogotovo djevojčica ( djevojčice nemaju veze s bolestima, samo sam ih se pogotovo bojao, tek kasnije kreće patologija), leta avionom, skoka na glavu, smrti najbližih, svoje smrti, bojao sam se da će se nešto vani noću dogoditi bez mene, bojao sam se da neću moći imati djecu, bojim se dosade, bojao sam se sifilisa u šestom osnovne pa sam jurio dermatologinji u Sopot, umrla je od smijeha, bojao sam se srčanog udara u osmom osnovne, bojao sam se svakog gubitka kontrole, bojao sam se svakog oblika javnog nastupa, bojao sam se da će auto ostati bez goriva, a imao sam i dva osnovna muška straha: bojao sam se da drugi put neću moći prvi put i da prvi put neću moći drugi put...inače su to dva muška srama, ali sam ih ja za potrebe teksta malčice preradio...
Btw, četiri temeljna ženska su: prvi sex, prvi put kad sex koristiš za postići nešto drugo, kad ti prvi put plate za sex i kad ti prvi put platiš za sex...

   Serijom tekstova o resursima ću pokušati u fokus dovesti naše nematerijalno blago. Znači nešto svima dostupno. A, važno. Možda ključno. Priroda je na kraju, ipak, pravedna.

   Materijalnim resursima često uspori, učini komotnim, blago zatupi, zaslijepi, navede na krive prioritete one koji za to nisu spremni. Kao da ih tiho eutanazira. Prva generacija stječe, druga uživa, treća razjebava...Gladni imaju mogućnost dostići site. Spori brze. Šteta da se u životu više ne valorizira prijeđeni put, a ne samo vršna točka.

   Šta učiniti da djeci pomognemo izgraditi zdravu dozu samopouzdanja, a da im ne razjebemo kritičko razmišljanje o sebi samima? Da ne postanu narcisoidni debili, a da opet budu blago drogirani samima sobom, jer ako prerano ogolimo sve, moglo bi biti problema. Svijet u kojem živimo niti zrelim ljudima ne budi previše nade i često dodatno komplicira situaciju. Šta je to samopouzdanje? Koliko je individualno? O čemu sve ovisi? Zašto iste odgojne metode kod braće ne polučuju i iste rezultate? Koliko vjera ( ne crkva) može pomoći? Kad se strahovi formiraju? I kako?

   Ponavljam stoti put. Moj blog je moj tok svijesti. Ja nisam niti liječnik, niti stručnjak bilo koje slične grane. Znam da je možda nepotrebno opet reći, ali ja ovim vršim prvenstveno vlastitu mentalnu higijenu. Siguran sam po reakcijama da slične teme okupiraju naše vršnjake, i ne samo njih, dosta se ljudi pronalazi u onom što govorim, ali, na kraju, mi se svi samo naglas propitujemo, komuniciramo, ja znam tko se od mojih frendova i čemu smije, i gdje se samnom ne slažu pa šutke polemiziramo, ali, u konačnici, naše se misli i energije sreću negdje u svemiru. I, to je smisao. Za sve ostalo upitajte svog liječnika ili ljekarnika. Zadnju rečenicu morate pročitati brzo, da postane vjerodostojna.

   Rođen sam vrlo plah. Strahovito perceptivan. Ta medalja, osim dobre, ima i drugu, vrlo zajebanu stranu. Treba naučiti živjeti i procesuirati mali milijun informacija istovremeno. To je u djetinjstvu pakao. Barem je meni bio. Zato mi je put do izgradnje kakvog - takvog samopouzdanja bio trnovit. A, realno, nije trebao biti. Zašto? Pa zato što sam bio vrlo prosječan u tisuću varijabli, ali i iznadprosječan u puno njih. Ispod prosječan samo u vjeri. Vjeri u samog sebe. Sumnjao sam. Stalno. Propitkivao. Išao u detalje. Izluđivao. Vrlo rano mi je trebao osobni psihijatar2go. Zašto, zašto, zašto, zašto....?

   Vrlo visoki ljudi, u koje spadam, imaju niz banalnih, ali traumatizirajućih situacija. Jednostavno se ne uklapamo u gotovo niti jedan standard. U tramvaju lupamo glavom u ručku za otvorit krov. Sve su košulje na kratke rukave. Zgib na tjelesnom sam mogao napravit jedan, i to onaj prvi, kad se odbaciš nogama. U fazi intenzivnog rasta, sve je napeto do razine pucanja pa su pokreti često tragikomedija. A, silno se želiš uklopiti, da ne kažem uprosječiti. Ali, vraga...

   Uzeo sam za primjer vlastitu visinu, no svaki čovjek ima " neku svoju visinu", neku ili neke čudne, nestandardne karakteristike. Gotovo bez iznimke. Pitanje je kako se s tim suočiti odmalena? Zašto je to ključno? Prvo, zato da se s tim čovjek socijalizira, a drugo, još važnije, da nauči model rješavanja problema, strahova, nesavršenosti, čegagod...

   Dosta često sam u ranijim tekstovima spominjao nerealna očekivanja, težnju nekoj savršenoj čistoći, nekom nivou, nekoj Bogtepitakakvoj svemirskoj izvedbi...to su zamke odgoja! Ako smo svjesni da dijete uči, da je rođeno nesavršeno, a svatko od nas je, na svoj način, ključno je naučiti zavoljeti i komparativno iskoristiti te nesavršenosti, a ne težiti, najčešće nemogućem, cilju ispravka te kategorije. Zavoljeti. Kažem zavoljeti. Ključne su riječi: ljubav, zavoljeti, uključiti, pozitivno usporediti, naučiti cijeniti, biti zahvalan.

   Sve navedeno, pogotovo u ranom djetinjstvu, će rezultirati da dijete bude zadovoljno sobom, svemu usprkos. Tako će se, vjerojatnije, postavljati i prema izazovima života: dakle, nije savršeno, ali mogu ja to...a ne, nije idealno pa onda neću niti pokušavati, ili, smeta ovo ili ono, nije savršeno ovo ili ono...šta je to u životu savršeno?

   To je temelj vjere u sebe. Sve kasnije je nadogradnja. Znanjima, iskustvom, brojem ponavljanja, izgradnjom tijela kao kuće naše duše. To je također vrlo važan faktor samopouzdanja. A, sve faze ovog ciklusa su svima dostupne. Izuzetno su bitne za cijeli pristup životu mladog čovjeka.

   Podučiti. Otpustiti. Ohrabriti. Pohvaliti. Utješiti. Korigirati. Veseliti se malim koracima. Proslaviti.

   Voljeti...

Mike B. - hommage to Bekim Sejranović

Dragi moj prijatelju, brate moj

   to što se nikad nismo vidjeli možda i nije nužno loše. Sam Bog zna kako bi tek onda završilo...

   Jednom, u napadu posebne inspiracije, a takve momente skužiš tek poslije, najčešće po dojmu koji to nešto ostavi na druge, rekao sam " da s nekim možeš odmah, a s nekim nikad"...men' s' čini da smo ti i ja kliknuli od prve...

   Vidiš, dragi moj Majk, ja te neću tako zvati, ne stoji ti to ime...mislim, 'ko sam ja da to sudim, ali ja sam te uvijek zvao "brate"...ne znam bi li i ti mene tako zvao? Da smo se sreli...ali, mi se nismo sreli...uživo...ponavljam, ko zna šta bi tek onda bilo?

   Ja ću danas govoriti onako kako si ti pisao...bar ću pokušati...naći sebe i u ritmu tvoje rečenice...

   Znaš, imam ti ja jednu jaranicu...pravo dobra ženska...mislim, dobra je, al' nema sisa...možda joj se zato bolje vidi duša...

   Pitaš, zašto nju spominjem? O, brate, previše ti pitaš za nekog ko još pojma nema o čemu se tu radi...

   Ali, šta ću s tobom, jadan nebio, šta ću tebi tajit, kad si i ti već prije prvog puta proš'o tom stazom..ajde, priđi, da ti šapnem: "ja ni nju nisam nikad vidio...uživo...matere mi moje, ako jesam...ovo za sise mi je sama rekla..."

   Sjeti me da ti kasnije još nešto kažem, da ne zaboravim...al' sad prvo ovo...meni ti je, baš onako pravo, drago, što je nisam vidio...i što je nisam jeb'o...zamisli, dragi, guziš nju, a sebe za sise loviš..ne ide to...

   ...kad bolje razmislim, šteta je...što mi se to tek sad prvi put dogodilo...da ju nisam vidio...uživo...mislim si, a ti ćeš to najbolje razumjeti...koliko sam duša putem pogubio...predivnih duša...koja sam ja budala...ja dušama sise tražim...

   ...a, lijepo si mi rekao...mislim, i drugima si rekao...ali, ja sam to, nekako, više osobno shvatio...kako što si rekao?...zaboravljaš...možda puno piješ...dobro, i ja...znaš ono, za drkanje...ma, ja, dobro, izdrkam ga, ali na sise...kad je meni pijana vizija špricunut na dušu...odoše, jašta odoše...

   ...ne izmišljam, neću tebe mrtvog lagat, šta ti je...sama mi je rekla...i znaš šta...s njom sam i na telefon prič'o...al' se bolje dopisujemo...ona mi tako odgovori...dobro, ti si isto pis'o, dobro, jesi...i rekao si, jesi, drkaj, udaraj...šta ti je, već se iz lavora proljeva....samo, tupo je...

   ...sad si mi se javio...rana zora je...nestalo je struje i nebo plače...pa se vratila...struja...i moja mater...eto, i ti...kad vam se mrtvima previše približim...kad vas baš pravo ispizdim...onda žmigate...lampama u mojoj kući...

   ...nego, da te pitam: fali li ti mater?...ma, ja, ko joj jebe mater, falila živa, fali mrtva...e, rđavom kurcu svaka dlaka smeta...u, jebote, kako ste svi ovdje...grmi, sijeva (nevrijeme se sprema, a ciganke, varošanke, još iz sela nema..) lusteri su u ekstazi...znam, tu ste...

   ...i mene je nana mazila...i dedo...ti tvoji odlasci...i vječna čežnja...za čim?...za kim?...dobro kažeš, neću ni počinjat, ako se ne napijem.. do tuposti...

   ...nego, ona, znaš...to nam je sestra...hehehe, najjača...poruka iznebuha: "radiš li išta, nesrećo, il' kitu rastežeš povazdan?"...kako ta voli svoju djecu, abnormalno...ma, ja, on je kreten totalni...nije, nije rekla, al' osjeti se...ma, da, nismo, nismo, nismo ni mi bolji, serem baš...nego sam ti to za djecu htio reć'...

   ...ima, ima još...svo smo troje bikovi, hahaha, vas ste dvoje rođeni na isti dan, iste godine... vidiš kako to ima veze...mene žene baš vole...a, neke me tako i zovu...ima ta neka melankolija, taj dodir...tu smo, nismo tu...mi debeli, ona ko grana...pravo je dobra ženska...možda i zato što je nisam vidio...volimo li stvarnost ili fikciju...fikcija je postojanija...bar do jutra...

   ...e, sad još ono...nisam zaboravio...ali, čekaj, još nešto prije...jesi skužio autodestrukciju?....jebalo majku, na najjače...ona štitna, ja pankreas, a tebe je direkt na vugla...mi se utapamo, ona se suši...

   ...debili tu žive, jašta...brojimo krvna zrnca...a, najgori smo sami sebi...kako duša može imat' predznak, ako je stvarno duša?

   ...ležim, brate, s tobom...i ona leži s nama...bez sisa...tako je bolje...

   ....ne znam za vas, kako ste?...ja ležim ispunjen srećom...moj brat, slučajni Bošnjak, moja sestra, slučajna Srpkinja i ja, slučajni Hrvat...sretni...nismo sami...

   ...a, nikad se nismo vidjeli...